23. Palata Melfojevih
Hari se osvrnu ka drugim dvoma, sada svedenim na puke obrise u tmini. Video je
Hermionu kako upire svoj štapić, ne prema spolja, već ka njegovom licu. Zatim prasak
propraćen bleskom bele svetlosti, i on se sruči u agoniji, obnevideo. Osećao je kako
mu lice ubrzano otiče pod rukama, dok su ih opkoljavali teški koraci.
– Diž’ se, gamadi.
Nepoznate ruke grubo povukoše Harija s tla. Pre nego što je uspeo da ih zaustavi,
neko mu je pretresao džepove i iz njih izvadio štapić od crnog gloga. Hari se uhvati za
svoje nepodnošljivo bolno lice, koje nije mogao da prepozna pod prstima, zategnuto,
naduveno i podbulo, kao da je pretrpeo neku gadnu alergijsku reakciju. Oči su mu bile
svedene na proreze kroz koje jedva da je video. Naočare su mu spale dok su ga
izvlačili iz šatora. Mogao je da razazna samo mutna obličja četiri ili pet ljudi koji su
se rvali s Ronom i Hermionom, izvlačeći i njih napolje.
– Skidaj – se – s nje! – vikao je Ron. Začu se nepogrešivi zvuk pesnice koja udara
u meso: Ron zahropta od bola a Hermiona vrisnu: – Ne! Pusti ga, pusti ga!
– Tvoj dečko će proći mnogo gore ako se nalazi na mom spisku – reče jezivo
poznat hrapav glas. – Ukusna curo... kakva poslastica... obožavam meku kožu...
Hariju se prevrnu stomak. Znao je ko je to: Fenrir Suri, vukodlak kome je bilo
dozvoljeno da nosi smrtoždersku odoru u zamenu za njegovu najamničku svirepost.
– Pretražite šator! – reče drugi glas.
Harija baciše licem na tlo. Tup udarac mu reče da je i Ron bačen kraj njega. Čuli
su korake i lomljavu. Dok su pretraživali, ljudi su bacali stolice po šatoru.
– A sad, da vidimo koga smo to uhvatili – reče likujućim glasom Suri iznad njih, i
Harija prevrnuše na leđa. Zrak svetlosti štapića pade na njegovo lice, a Suri se
nasmeja.
– Moraću krem-pivom da sperem mučninu. Šta je bilo s tobom, ružni?
Hari mu nije odmah odgovorio.
– Rekoh – i Hari dobi udarac u dijafragmu zbog kojeg se presamiti od bola – šta je
bilo s tobom?
– Uboden – promrmlja Hari. – Uboden sam.
– Aha, tako i izgleda – reče drugi glas.
– Kako se zoveš? – zareža Suri.
– Dadli – reče Hari.
– A ime?
– Ja... Vernon. Vernon Dadli.
– Proveri spisak, Šugavko – reče Suri, a Hari ga ču kako se pomera u stranu da
osmotri Rona. – A ti, Riđi?
– Sten Stranputica – reče Ron.
– Jes’ đavola – reče čovek zvani Šugavko. – Znamo mi Stena Stranputicu, taj nam
je par puta pomogao.
Začu se još jedan udarac.
– Ja sab Bardi – reče Ron, a Hari je mogao po zvuku da proceni da su mu usta
puna krvi. – Bardi Vidli.
– Vizli, je li? – hrapavo će Suri. – Znači, iako nisi Blatokrvni, u rodu si s
izdajicama svoga roda. A najzad, tvoja zgodna mala drugarica... – Harija podiđoše
žmarci od žudnje i slasti u njegovom glasu.
– Polako, Suri – reče Šugavko, nadglasavši zlobne poklike ostalih.
– A, neću je još ujesti. Videćemo da li će se brže setiti svog imena nego Barni. Ko
si ti, curice?
– Penelopa Klirvoter – reče Hermiona. Zvučala je prestrašeno, ali ubedljivo.
– Koji ti je Krvni status?
– Polukrvna – reče Hermiona.
– To se lako dâ proveriti – reče Šugavko. – Al’ svi mi deluju i dalje k’o da su
hogvortskog uzrasta...
– Nabustili smo – reče Ron.
– Napustili, je li, Riđi? – reče Šugavko. – Pa ste odlučili da odete na kampovanje?
I pride, k’o veli, da se malo zabavite, pa ste uzeli ime Mračnog gospodara u usta?
– Ne ba se zababimo – reče Ron. – Sbučajdo.
– Slučajno? – Ponovo se začu podrugljiv smeh.
– Znaš li ko je imao običaj da rado izgovara ime Mračnog gospodara, Vizli? –
zareža Suri. – Red Feniksa. Da li ti to ime nešto znači?
– Dne.
– E pa, oni ne ukazuju Mračnom gospodaru poštovanje kakvo zaslužuje, pa je ime
stavljeno pod Tabu. Tako smo ušli u trag nekolicini članova Reda. Videćemo. Vežite
ih sa druga dva zatvorenika!
Neko cimnu Harija za kosu, odvuče ga malo dalje, gurnu u sedeći položaj a zatim
poče da ga vezuje leđa uz leđa s nekim drugim ljudima. Hari je i dalje bio poluslep,
gotovo da ništa nije bio u stanju da vidi svojim naduvenim očima. Kada je čovek koji
ga je privezao najzad otišao, Hari prošaputa ostalim zatvorenicima.
– Da li neko još uvek ima štapić?
– Ne – odgovoriše Ron i Hermiona s obe njegove strane.
– Ja sam kriv za sve. Ja sam rekao ime, žao mi je...
– Hari?
Bio je to nov, ali poznat glas, i došao je direktno iza Harija, od osobe koja je bila
vezana s Hermionine leve strane.
– Din?
– Ti si! Ako saznaju koga su uhvatili...! To su Otimači, oni traže samo one koji su
pobegli iz škole da ih zamene za zlato...
– Nije loš ulov za jednu noć – govorio je Suri, kad je par cokula promarširao kraj
Harija i oni začuše još lomljave iz šatora. – Blatokrvni, odbegli goblin i tri pobegulje.
Jesi li im već jednom proverio imena na spisku, Šugavko? – zagrme on.
– Aha. Nema ovde nikakvog Vernona Dadlija, Suri.
– Zanimljivo – reče Suri. – Vrlo zanimljivo.
On čučnu kraj Harija koji kroz neznatne proreze između svojih naduvenih kapaka
vide lice prekriveno prljavom, sivom dlakom i brkovima, sa šiljatim smeđim zubima i
krastama u uglovima usana. Suri je mirisao isto kao i one noći na vrhu tornja gde je
Dambldor umro: na zemlju, znoj i krv.
– Znači, tebe ne traže, je li, Vernone? Ili se nalaziš na tom spisku pod drugim
imenom? U kojoj si kući na Hogvortsu?
– Sliterin – automatski reče Hari.
– Čudno kak’ svi misle da mi to hoćemo da čujemo – rugao se Šugavko iz senki. –
Al’ nijedan ne mož’ da nam rekne gde se nalazi njihov dnevni boravak.
– U tamnici je – reče Hari razgovetno. – Ulazi se kroz zid. Puna je lobanja i
sličnih stvari i nalazi se pod jezerom, pa je svetlo skroz zeleno.
Zavlada kratak tajac.
– Vidi, vidi, izgleda da smo zaista uhvatili malog sliterinca – reče Šugavko. – E
pa, dobro po tebe, Vernone, jerbo nema mnogo Blatokrvnih sliterinaca. Ko ti je otac?
– Radi u Ministarstvu – slaga Hari. Znao je da će se cela njegova priča urušiti i
pri najmanjoj istrazi, ali s druge strane, ionako je imao vremena samo dok mu lice ne
poprimi normalan oblik, pre nego što se sâm oda. – Odsek za magijske nesreće i
katastrofe.
– Znaš šta, Suri – reče Šugavko. – Mislim da tamo i ima neki Dadli.
Hari jedva da je mogao da diše: da li će uspeti da se izvuku iz ovoga samo
srećom, pukom srećom?
– Vidi, vidi – reče Suri, a Hari je osetio blag prizvuk strepnje u tom bezobzirnom
glasu, i znao je da se Suri upravo pita da li je zaista upravo napao i svezao sina
zvaničnika iz Ministarstva. Srce mu je snažno lupalo ispod konopaca koji su mu
stezali rebra. Ne bi ga začudilo da Suri može da ga vidi. – Ako govoriš istinu, ružni,
nemaš razloga da se bojiš puta u Ministarstvo. Očekujem čak da će nas tvoj otac i
nagraditi zato što smo te pokupili.
– Ali – reče Hari suvih usta – ako nas samo pustite da...
– Hej! – začu se povik iz unutrašnjosti šatora. – Suri, pogledaj ovo!
Ka njima dojuri mračna silueta, a Hari pri svetlosti njihovih štapića vide srebrni
sjaj. Pronašli su Grifindorov mač.
– Vrrrrlo lepo – reče Suri zahvalno, uzimajući ga od svog saputnika. – O da, zaista
vrlo lepo. Deluje kao da je goblinske izrade. Odakle vama ovako nešto?
– Pripada mom ocu – slaga Hari, nadajući se unatoč svemu da je isuviše mračno
da bi Suri mogao da razazna ime koje je ispisano odmah ispod balčaka. – Pozajmili
smo ga da isečemo drva za potpalu...
– Ček’ malo, Suri! Vid’ ovo, u Proroku!
Čim je to Šugavko rekao, ožiljak, koji mu je bio rastegnut preko naduvenog čela,
Harija strahovito zabole. Jasnije no što je uspevao da razazna bilo šta oko sebe, on
vide visoku kulu, sumornu tvrđavu, zift crnu i zastrašujuću. Voldemorove misli opet
postadoše oštre poput britve: klizio je ka džinovskoj zgradi prožet čudnovatim
osećajem euforične ali smirene svrhovitosti...
Tako blizu... tako blizu...
Uz ogroman napor volje, Hari zatvori svoj um pred Voldemorovim mislima,
vraćajući se nazad ka mestu gde je sedeo, privezan za Rona, Hermionu, Dina i
Griphuka u tmini, slušajući Surog i Šugavka.
– „’Ermiona Grejndžer“ – govorio je Šugavko – „Blatokrvna za koju se zna da
putuje s ’Arijem Poterom.“
Harijev ožiljak tinjao je u tišini, ali je on ulagao nadljudske napore da ostane
prisutan, da ne sklizne u Voldemorov um. Čuo je škripu čizama Surog kad je kleknuo
ispred Hermione.
– Znaš šta, curice? Ova slika baš prokleto liči na tebe.
– Nisam! Nisam to ja!
Hermionino prestrašeno cičanje bilo je gotovo isto kao i priznanje.
– „... za koju se zna da putuje s Harijem Poterom“ – tiho ponovi Suri.
Nad ceo prizor nadvio se zlokoban mir. Harija je ožiljak strahovito boleo, ali se
iz petnih žila odupirao privlačnoj sili Voldemorovih misli: nikada mu do sada nije
bilo toliko važno da ostane pri svojoj čistoj svesti.
– E pa, ovo sve menja, zar ne? – prošaputa Suri.
Niko nije progovarao: Hari je osetio da ih banda Otimača ukočeno posmatra, i
Hermioninu ruku kako drhti kraj njegove. Suri ustade i načini nekoliko koraka ka
mestu gde je Hari sedeo, a zatim ponovo čučnu ne bi li se pomnije zagledao u njegove
izobličene crte lica.
– Šta ti je to na čelu, Vernone? – upita on nežno, ispunivši svojim kužnim dahom
Harijeve nozdrve dok je prljavim prstom pritiskao zategnuti ožiljak.
– Ne dodiruj ga! – povika Hari. Nije mogao da se suzdrži, činilo mu se da će mu
pripasti muka od bola.
– Mislio sam da nosiš naočare, Poteru? – prodahta Suri.
– Ja sam video naočare! – zaurla jedan od Otimača koji je čučao u pozadini. –
Bile su naočare u šatoru, Suri, čekaj samo...
I nekoliko trenutaka kasnije Harijeve naočare nabijene su mu nazad na lice.
Otimači su se sada zbijali oko njih, zagledajući u njega.
– Jeste, on je! – zareža Suri. – Uhvatili smo Potera!
Svi zakoračiše nekoliko koraka unazad, zatečeni onim što su učinili. Hari, koji se
još uvek borio da ostane prisutan u sopstvenoj bolnoj glavi, nije mogao da smisli ništa
što bi rekao: fragmenti vizija probijali su mu se kroz površinu svesti...
... klizio je oko visokih zidova crne tvrđave...
Ne, on je Hari, vezan i bez štapića, u smrtnoj opasnosti...
... podižući pogled naviše ka najgornjem prozoru najviše kule...
Bio je Hari, i oni su prigušenim glasovima odlučivali o njegovoj sudbini...
... vreme je da poleti...
– ... u Ministarstvo?
– Do đavola s Ministarstvom – zareža Suri. – Oni će prigrabiti sve zasluge, a nas
neće ni pomenuti. Ja kažem da ga odvedemo pravo kod Znate-Već-Koga.
– ’Oćeš li ga prizvati? Ovde? – reče Šugavko, zvučeći zadivljeno i prestrašeno.
– Ne – zareža Suri – ja nemam... kažu da koristi kuću Melfojevih kao bazu.
Odvešćemo dečaka tamo.
Hari je mislio da zna razlog zašto Suri nije prizvao Voldemora. Iako je vukodlaku
dozvoljeno da nosi smrtoždersku odoru kada im je potreban, samo je Voldemorov
uzan krug bio žigosan Mračnim znakom: Suri nije bio dostojan te najviše časti.
Bol u Harijevom ožiljku ponovo se rasplamsa.
... i on se uzdiže u noć, leteći pravo ka prozoru na samom vrhu kule...
– ... potpuno sigurni da je to on? Jer ak’ nije, Suri, mrtvi smo.
– Ko je ovde glavni? – zagrme Suri, prikrivajući trenutak slabosti. – Ja kažem da
je to Poter, a on plus njegov štapić, to je dvesta hiljada galeona tu pred nama! Ali ako
si prevelika kukavica da pođeš sa mnom, ili bilo ko od vas, onda je to sve za mene, a
ako budem imao sreće, daće mi pride i devojku!
... prozor je bio tek tanani prorez u crnoj steni, nedovoljan da čovek kroz njega
prođe... s njegove druge strane videla se kosturasta figura, sklupčana ispod
ćebeta... mrtva, ili samo spava?
– U redu – reče Šugavko. – U redu, idemo! A šta s ostalima, Suri, šta da radimo s
njima?
– Ma najbolje da ih sve povedemo. Imamo dvoje Blatokrvnih, to je još deset
galeona. Daj mi i mač. Ako su to rubini, onda je i to pravo malo bogatstvo.
Zatvorenici su podignuti na noge. Hari je čuo Hermionino prestrašeno ubrzano
disanje.
– Zgrabite ih, i to čvrsto. Ja ću Potera! – reče Suri, ščepavši punu šaku Harijeve
kose. Hari oseti njegove duge, žute nokte kako mu grebu skalp. – Na tri! Jedan... dva...
tri...
Oni se Prebaciše, povukavši zatvorenike sa sobom. Hari se otimao, pokušavajući
da se oslobodi stiska Surog, ali bilo je beznadežno: Ron i Hermiona bili su tesno
priklješteni s obe njegove strane, nije mogao da se odvoji od grupe, a dok mu je dah
pod pritiskom napuštao telo, ožiljak ga još bolnije zapeče...
... kako se provukao kroz procep na prozoru poput zmije i spustio, lako kao dim,
u sobu koja je ličila na ćeliju...
Zatvorenici tresnuše jedni o druge kada su sleteli na seoski puteljak. Harijevim
očima, koje su i dalje bile naduvene, trebalo je nekoliko trenutaka da se priviknu na
promenu, a zatim primeti dveri od kovanog gvožđa u podnožju dugačkog prilaza.
Osetio je tanan trzaj olakšanja. Najgore se još nije dogodilo: Voldemor nije bio tu. On
je, znao je Hari, pošto je pokušavao da se odupre viziji, na nekom čudnom mestu,
poput tvrđave, na samom vrhu tornja. Koliko li će Voldemoru trebati da dođe do ovog
mesta kad bude saznao da je Hari tu, to je već bila druga stvar...
Jedan od Otimača odjuri do kapije i protrese je.
– Kako da uđemo? Zaključano je, Suri, ne mogu da... majku mu!
On hitro skloni ruke u strahu. Gvožđe se krivilo, izvijalo, oblikujući od svojih
apstraktnih spirala i navoja strahovito lice, koje progovori zvečećim, odjekujućim
glasom: – Navedite svrhu posete!
– Imamo Potera! – pobednički zagrme Suri. – Zarobili smo Harija Potera!
Kapije se otvoriše.
– Hajde! – reče Suri svojim ljudima, te gurnuše zatvorenike kroz kapije i dalje
prilazom, između visokih živica koje su im prigušivale korake. Hari spazi avetinjski
belo obličje iznad sebe i shvati da je u pitanju albino paun. Posrtao je, a Suri bi ga
dizao na noge. Sada se teturao postrance, vezan leđa uz leđa za ostalo četvoro
zatvorenika. Zatvorivši svoje nadute oči on dopusti da ga bol u ožiljku obuzme na
trenutak, u želji da sazna šta to Voldemor radi, da li je već saznao da je Hari
uhvaćen...
... suvonjava figura se promeškoljila ispod svog tankog ćebeta i okrenula ka
njemu, otvarajući oči utisnute u lobanjoliko lice... krhki čovek ustade, i upravi svoje
upale oči u njega, Voldemora, a zatim se nasmeši. Nije imao većinu zuba...
– Znači, došao si. I mislio sam da hoćeš... jednog dana. Ali tvoje putovanje bilo
je uzaludno. Nikada ga nisam ni imao.
– Lažeš!
Dok je Voldemorov gnev pulsirao u njemu, Harijev ožiljak pretio je da eksplodira
od bola, te on otrgnu svoj um i vrati ga nazad u sopstveno telo, boreći se da ostane
prisutan dok su zatvorenike gurali preko pošljunčenog prilaza.
Sve ih obasja svetlost.
– Šta je ovo? – reče ledeni ženski glas.
– Ovde smo da vidimo Onog Koji Se Ne Sme Imenovati! – zakrešta Suri.
– Ko si ti?
– Znaš me! – u vukodlakovom glasu čula se ozlojeđenost – Fenrir Suri! Uhvatili
smo Harija Potera!
Suri zgrabi Harija i okrenu ga ka svetlu, nateravši ostale zatvorenike da se
odgegaju u krug.
– Znam da je naduven, gospo, al’ to je on! – oglasi se Šugavko. – Ak’ pogledate
malko bliže, možete da mu vidite ožiljak. A ova ovdi, vidite li curicu? To je
Blatokrvna koja je putovala sa nji’, gospo. Nema sumnje da je to on, a imamo i njegov
štapić pride! Evo, gospo...
Hari spazi Narcisu Melfoj kako proučava njegovo naduveno lice. Šugavko joj
pruži štapić od crnog gloga. Ona podiže obrve.
– Uvedite ih unutra – reče ona.
Harija i ostale gurali su i šutirali uza široke kamene stepenice, u predvorje
ispunjeno portretima.
– Pođite za mnom – reče Narcisa, vodeći ih kroz hodnik. – Moj sin, Drako, kod
kuće je za uskršnje praznike. Ako je to Hari Poter, on će ga prepoznati.
Salon je bio zaslepljujuć nakon tmine napolju. Čak i maltene zatvorenih očiju Hari
je mogao da razazna veličinu te prostorije. S tavanice je visio kristalni luster, a na
tamnoljubičastim zidovima nalazilo se nekoliko portreta. Kada Otimači gurnuše
zatvorenike u sobu, dve figure ustadoše s fotelja ispred ukrašenog mermernog kamina.
– Šta je ovo?
Do Harijevih ušiju dopre stravično poznat, otegnut glas Lucijusa Melfoja. Sada je
već paničio: nije video nikakav izlaz, a kako mu je strah rastao bilo mu je sve lakše da
otkloni Voldemorove misli iako ga je ožiljak i dalje pekao.
– Kažu da su uhvatili Potera – začu se Narcisin hladni glas. – Drako, dođi ovamo.
Hari se nije usuđivao da gleda direktno u Draka, već ga je osmotrio krajičkom
oka: silueta malčice viša od njega, koja se uzdigla iz fotelje, dok mu je lice bilo bleda
i špicasta mrlja pokrivena beloplavom kosom.
Suri ponovo natera zatvorenike da se okrenu kako bi postavio Harija tačno ispod
lustera.
– Pa, dečače? – promuklo će vukodlak.
Hari je stajao naspram ogledala iznad kamina, velikog i pozlaćenog, s kitnjasto
izvijenim okvirom. Kroz proreze očiju spazio je svoj odraz po prvi put otkako su
napustili Ulicu Grimold.
Lice mu je bilo ogromno, sjajno i ružičasto, a Hermionin urok potpuno mu je
izobličio crte lica. Crna kosa mu je padala do ramena, a tamna mladalačka brada
prekrivala vilicu. Da nije znao da je to on, upitao bi se ko to nosi njegove naočare.
Odlučio je da ne progovara, jer bi ga glas svakako odao. A ipak je i dalje izbegavao
da pogleda Draka u oči kada mu je ovaj prišao.
– Pa, Drako? – reče Lucijus Melfoj. Zvučao je pohlepno željno. – Je li to on? Da
li je to Hari Poter?
– Nisam... nisam siguran – reče Drako. Držao se podalje od Surog, i činilo se kao
da se boji da pogleda Harija u oči jednako koliko se i Hari bojao da pogleda njega.
– Ali pogledaj ga pažljivo, vidi! Priđi bliže!
Hari nikada nije čuo Lucijusa Melfoja tako uzbuđenog.
– Drako, ako mi budemo ti koji će predati Potera Mračnom gospodaru, sve će nam
biti opro...
– E sad, gospodine Melfoj, nadam se da nećete zaboraviti ko ga je zapravo
uhvatio? – reče Suri pretećim glasom.
– Naravno da ne, naravno da ne! – reče Lucijus nestrpljivo. I sâm je došao do
Harija, prišao mu toliko blizu da je Hari mogao da vidi inače opušteno, bledo lice i
do najsitnijeg detalja svojim naduvenim očima. S tim licem poput naduvene maske,
Hari se osećao kao da gleda kroz rešetke kaveza.
– Šta ste mu to uradili? – upita Lucijus Surog. – Otkud to da je u ovakvom stanju?
– Nismo mi.
– Meni ovo liči na Ubodni urok – reče Lucijus.
Njegove sive oči pređoše preko Harijevog čela.
– Ima ovde nečeg – prošaputa on – mogao bi da bude ožiljak koji je rastegnut...
Drako, dođi ovamo i pogledaj kako valja! Šta misliš?
Hari vide Drakovo lice izbliza, odmah pokraj lica njegovog oca. Bili su
neverovatno slični, osim što je njegov otac sada bio gotovo van sebe od uzbuđenja,
dok je Drako imao nevoljan, gotovo prepadnut izraz na licu.
– Ne znam – reče on i ode do kamina odakle ih je posmatrala njegova majka.
– Bolje bi nam bilo da smo sigurni, Lucijuse – dobaci Narcisa suprugu svojim
ledenim, prodornim glasom. – Potpuno sigurni da je to zaista Poter, pre nego što
prizovemo Mračnog gospodara... kažu da je ovo njegovo – ona je pomno odmeravala
štapić od crnog gloga – ali nimalo ne liči na opis koji nam je Olivander dao... ako
grešimo, ako prizovemo ovde Mračnog gospodara ni zbog čega... sećaš se šta je
uradio Rouliju i Dolohovu?
– A šta je s Blatokrvnom, onda? – zareža Suri. Hariju se umalo tlo izmače pod
nogama kad su Otimači ponovo naterali zatvorenike da se zarotiraju, kako bi svetlo
sada padalo na Hermionu.
– Čekaj – oštro će Narcisa. – Da... da, ona je bila kod Madam Aljkavuše s
Poterom! Videla sam njenu sliku u Proroku! Pogledaj, Drako, zar to nije ona
Grejndžerova?
– Ja... možda... aha.
– Ali, onda je ovo mali Vizli! – povika Lucijus, koračajući oko svezanih
zarobljenika ne bi li osmotrio Rona. – To su oni, Poterovi prijatelji... Drako, pogledaj
ga, zar to nije sin Artura Vizlija, kako se beše zove...?
– Aha – ponovi Drako, leđima okrenut zatvorenicima. – Moguće.
Iza Harija se otvoriše vrata salona i odatle progovori ženski glas, od kojeg
Harijev strah još više naraste.
– Šta je ovo? Šta se dogodilo, Cisi?
Belatriks Lestrejndž polako obiđe zatvorenike i zastade s Harijeve desne strane,
zureći u Hermionu svojim upalim očima.
– Ali – reče ona tiho – zar nije ovo ona mala Blatokrvna? Ovo je Grejndžerova?
– Da, da, to je Grejndžerova! – povika Lucijus. – A kraj nje mislimo da je Poter!
Poter i njegovi prijatelji, najzad uhvaćeni!
– Poter – zakrešta Belatriks i odmaknu se, ne bi li bolje odmerila Harija. – Jesi li
siguran? Pa, onda moramo odmah obavestiti Mračnog gospodara!
Ona zasuka svoj levi rukav: Hari vide Mračni znak utisnut u meso njene ruke i
znao je da se sprema da ga pipne, da prizove svog voljenog Gospodara...
– Ja sam se spremao da ga pozovem! – reče Lucijus i njegova šaka se sklopi oko
Belatriksinog zgloba, sprečivši je da dodirne Znak. – Ja ću ga dozvati, Bela, Poter je
doveden u moju kuću i stoga je pod mojom vlašću...
– Tvojom vlašću! – podrugljivo će ona, pokušavajući da istrgne šaku iz njegovog
stiska. – Ti si svoju vlast izgubio kada si ostao bez štapića, Lucijuse! Kako se samo
usuđuješ! Sklanjaj ruke s mene!
– Ovo nema nikakve veze s tobom, nisi ti zarobila dečaka...
– Izvinite, gospodine Melfoj – ubaci se Suri – ali mi smo ti koji su uhvatili Potera,
i mi ćemo uzeti zlato...
– Zlato! – nasmeja se Belatriks, i dalje pokušavajući da se otrese svog zeta,
slobodnom rukom preturajući po džepu u potrazi za štapićem. – Uzmi svoje zlato,
prljavi strvinaru, šta će meni zlato? Ja tražim samo čast njegovog... njegovog...
Ona prestade da se opire, zaustavivši svoje tamne oči na nečemu što Hari nije
mogao da vidi. Ushićen zbog njene kapitulacije, Lucijus odbaci njenu ruku u stranu i
pocepa sopstveni rukav...
– STANI! – vrisnu Belatriks. – Ne dodiruj ga, svi ćemo nastradati ako Mračni
gospodar sada dođe!
Lucijus se ukoči, držeći kažiprst iznad sopstvenog Znaka. Belatriks napusti
Harijevo suženo vidno polje.
– Šta je to? – začu njeno pitanje.
– Mač – zahropta jedan od Otimača van vidokruga.
– Daj mi ga.
– Nije vaš, gospo, moj je, jerbo sam ga ja našao.
Začu se tresak a zatim blesnu crvena svetlost: Hari je znao da je Otimač upravo
Ošamućen. Začuše se besni pokliči njegovih saboraca: Šugavko isuka svoj štapić.
– Kakvu to igru igraš, ženska glavo?
– Ošamuti – vrisnu ona. – Ošamuti!
Nisu joj bili dorasli, iako su bila četvorica na nju jednu: ona je, što je Hari dobro
znao, bila izuzetno sposobna veštica, bez i trunke savesti. Svi popadaše u mestu, svi
izuzev Surog, koji je bio primoran da klekne, raširenih ruku. Krajičkom oka Hari spazi
Belatriks kako se obrušava na vukodlaka, čvrsto stežući Grifindorov mač u ruci,
voštanog izraza lica.
– Odakle ti ovaj mač? – prošaputa ona Surom dok mu je izvlačila štapić iz
mlitavog stiska.
– Kako se samo usuđuješ – režao je on, sposoban da pomera samo usta i primoran
da gleda nagore u nju. On iskezi svoje šiljate zube. – Pusti me, ženo!
– Gde ste našli ovaj mač? – ponovi ona, mašući mu njime u lice. – Snejp ga je
poslao u moju riznicu u Gringotsu!
– Bio je u njihovom šatoru – zareža Suri. – Puštaj me, rekoh!
Ona mahnu štapićem i vukodlak skoči na noge, ali je delovao i suviše oprezno da
bi joj prišao. Odšunjao se iza obližnje fotelje, zarivši svoje prljave, zakrivljene nokte
u njen naslon.
– Drako, izbaci ovaj ološ napolje – reče Belatriks, pokazujući na onesvešćene
ljude. – Ako nemaš petlje da ih sam dokrajčiš, ostavi ih u dvorištu meni za kasnije.
– Kako se samo usuđuješ da se Draku obraćaš kao... – poče Narcisa besno, ali
Belatriks vrisnu: – Umukni! Situacija je ozbiljnija no što bi mogla i da zamisliš, Cisi!
Imamo veoma ozbiljan problem!
Ona zastade, pomalo zadihana, gledajući naniže u mač, ispitujući njegov balčak. A
zatim se okrenu ka nemim zatočenicima.
– Ako je ovo zbilja Poter, ne smemo mu nauditi – promrmlja ona, više za sebe
nego drugima. – Mračni gospodar želi lično da se otarasi Potera... ali ako sazna...
moram... moram da znam...
Ona se ponovo okrenu ka svojoj sestri.
– Zatvorenici moraju biti smešteni u podrum dok ja smislim šta da radim!
– Ovo je moja kuća, Bela, ti ne izdaješ naređenja u mojoj...
– Učinite to! Ne shvatate u kakvoj smo opasnosti! – zakrešta Belatriks: delovala je
zastrašujuće, pomahnitalo. Iz njenog štapića pokulja tanak mlaz vatre i progore rupu u
tepihu.
Narcisa je na trenutak oklevala, a zatim se obrati vukodlaku.
– Suri, odvedi ove zatvorenike u podrum.
– Čekaj – reče Belatriks oštro. – Sve osim... osim Blatokrvne.
Suri zadovoljno frknu.
– Ne! – povika Ron. – Možete mene da uzmete, uzmite mene!
Belatriks ga udari po licu. Šamar je odjeknuo celom prostorijom.
– Ako ona umre tokom ispitivanja, tebe ću uzeti sledećeg – reče ona. – Izdajica
svoje krvi isto je što i Blatokrvni, bar što se mene tiče. Odvedi ih dole, Suri, i pobrini
se da ne mogu da pobegnu, ali nemoj ništa više da im radiš... za sada.
Ona baci Surom njegov štapić. A zatim iz svoje odore izvuče kratak srebrni nož.
Njime preseče Hermionine veze, odvojivši je od ostalih zarobljenika, a zatim je
odvuče za kosu do sredine prostorije dok je Suri naterao ostale da se odvuku ka
obližnjim vratima, u mračan hodnik, držeći pred sobom ispružen štapić, odašiljući
njime nevidljivu i neodoljivu silu kojom ih je gurao.
– Misliš da će me pustiti da uzmem malo one curice kad završi s njom? – pevušio
je Suri, dok ih je gurao niz hodnik. – Mislim da ću dobiti koji griz, šta ti kažeš, Riđi?
Hari oseti kako Ron drhti. Gurnuli su ih niza strme stepenice, i dalje vezane leđa
uz leđa i uz opasnost da se okliznu i polome vratove. U dnu su se nalazila masivna
vrata. Suri ih otključa udarcem štapića, a zatim ih prisili da uđu u memljivu i ustajalu
prostoriju, gde ih ostavi u potpunom mraku. Odjekujuć tresak zatvaranja vrata još nije
sasvim zamro kada se užasan, dug krik prolomi baš iznad njih.
– HERMIONA! – zaurla Ron, i poče da se uvija i koprca ispod konopaca koji su
ih svezivali, tako da se Hari zatetura. – HERMIONA!
– Ućuti! – reče Hari. – Umukni, Rone, moramo da smislimo način da...
– HERMIONA! HERMIONA!
– Moramo da smislimo plan, prekini da urlaš... moramo da se otarasimo ovih
konopaca...
– Hari? – začu se šapat u tami. – Rone? Jeste li to vi?
Ron je prestao da viče. Negde blizu njih začu se kretanje, a zatim Hari spazi senku
kako im se primiče.
– Hari? Rone?
– Luna?
– Da, ja sam! O ne, nisam želela da vas uhvate!
– Luna, možeš li da nam pomogneš da se oslobodimo ovih konopaca? – reče Hari.
– A da, pretpostavljam... ima tu jedan stari ekser koji koristimo ako nam treba da
nešto razbijemo... samo trenutak...
Hermiona ponovo kriknu iznad njih, a začuše i Belatriks kako vrišti, ali su njene
reči bile nerazaznatljive, jer Ron ponovo povika: – HERMIONA! HERMIONA!
– Gospodine Olivander? – začu Hari Lunu kako govori. – Gospodine Olivander,
da li je kod vas ekser? Možete li samo malo da se pomerite... mislim da je bio pokraj
krčaga s vodom...
Vratila se u roku od nekoliko sekundi.
– Moraćete da mirujete – reče ona.
Hari oseti kako ona počinje da kopa po zategnutim naborima konopca,
pokušavajući da razdreši čvorove. Odozgo začuše Belatriksin glas.
– Pitaću te ponovo! Odakle vam ovaj mač? Odakle?
– Našli smo ga – našli smo ga – MOLIM VAS! – ponovo zavrišta Hermiona. Ron
se otimao snažnije no ikada i zarđali ekser okrznu Harijev zglob.
– Rone, molim te miruj! – prošaputa Luna. – Ne vidim šta radim...
– U mom džepu – reče Ron. – U mom džepu se nalazi Ugasivač, i pun je svetlosti!
Nekoliko sekundi kasnije začu se kliktanje i svetlosne kugle koje je Ugasivač
usisao iz lampi u šatoru poleteše podrumom: pošto nisu bile u prilici da se pridruže
svojim izvorima, prosto su ostale da vise tu, poput sićušnih sunaca, obasjavši
podzemnu prostoriju. Hari vide Lunu, čije su krupne oči ispunjavale njeno belo lice,
kao i beživotno obličje Olivandera, štapić-majstora, sklupčano na podu u uglu.
Izvijajući se u stranu, on vide ostale zatvorenike: Dina i goblina Griphuka, koji
jedva da je bio pri svesti, na nogama su ga održavali konopci kojima je bio vezan za
ljudska bića.
– O, tako je mnogo lakše, Rone – reče Luna i poče ponovo da cepa njihove sveze.
– Ćao, Din!
Iznad njih se začu Belatriksin glas.
– Lažeš, prljava Blatokrvna, a ja to znam! Bila si u mojoj riznici u Gringotsu! Reci
istinu, reci istinu!
Još jedan užasan vrisak...
– HERMIONA!
– Šta ste još uzeli? Šta još imate? Reci mi istinu, inače ću te, kunem se, rasporiti
ovim nožem!
– Eto!
Hari oseti konopce kako popuštaju i padaju pa se, trljajući zglobove, okrenu i
spazi Rona kako trči po podrumu gledajući u nisku tavanicu, tražeći neka vratanca.
Din, modrog i krvavog lica, reče Luni: – Hvala – i ostade u mestu, tresući se, ali je
Griphuk pao na pod, ošamućen i dezorijentisan, crnomanjastog lica prekrivenog
mnogobrojnim rasekotinama i modricama.
Ron je sada pokušavao da se Prebaci bez štapića.
– Nema izlaza, Rone – reče Luna, posmatrajući njegove jalove napore. – Podrum
je potpuno osiguran od bekstva. I ja sam u početku pokušavala. Gospodin Olivander je
ovde veoma dugo, i on je sve pokušao.
Hermiona je ponovo zavrištala: taj zvuk prođe kroz Harija kao fizički bol. Jedva
svestan od užasnog probadanja u ožiljku, i on stade da jurca po podrumu, opipavajući
zidove u potrazi za ko zna čime, znajući duboko u srcu da je to beskorisno.
– Šta ste još uzeli, šta još? ODGOVORI MI! KRUCIO!
Hermionini krici odjekivali su duž zidova iznad njih, Ron je gotovo jecao dok je
pesnicama lupao o zid, a Hari, u krajnjem očajanju, zgrabi Hagridovu vrećicu oko
svog vrata i stade grčevito da prebira po njoj: izvadio je Dambldorovu skrivalicu i
protresao je, ni sam ne znajući čemu se nada – ništa se ne dogodi; mahnuo je
slomljenim polovinama Feniksovog štapića, ali su i one bile beživotne – komadić
ogledala svetlucajući pade na pod i on spazi sjaj najsvetlije plave...
Dambldorovo oko gledalo je u njega iz ogledala.
– Pomozite nam! – povika on ka njemu u mahnitom očajanju. – Nalazimo se u
podrumu Palate Melfojevih, pomozite nam!
Oko trepnu i nestade.
Hari nije bio sasvim siguran ni da je zaista bilo tu. Iskretao je krhotinu ogledala
pod svim mogućim uglovima, ali u njemu nije video odraz ničeg drugog osim zidova i
tavanice njihove tamnice, iznad njih Hermiona je vrištala strašnije no ikad, a Ron je
kraj njega urlao: – HERMIONA! HERMIONA!
– Kako ste ušli u moju riznicu? – čuli su Belatriksin krik. – Da li vam je onaj
prljavi goblin u podrumu pomogao?
– Sreli smo ga tek večeras! – jecala je Hermiona. – Nikada nismo bili u vašoj
riznici... to nije pravi mač! To je kopija, samo kopija!
– Kopija? – kreštala je Belatriks. – Da, baš ću u to da poverujem!
– Ali, možemo to lako da saznamo! – začu se Lucijusov glas. – Drako, dovedi
goblina, on će moći da nam kaže da li je mač pravi ili nije!
Hari jurnu duž podruma do mesta gde je Griphuk ležao sklupčan na podu.
– Griphuk – prošaputa on u goblinovo šiljato uvo – moraš da im kažeš da je mač
lažan, ne smeju da znaju da je to onaj pravi, Griphuk, molim te...
Čuo je nekoga kako silazi niza podrumske stepenice. Sledećeg trenutka s druge
strane vrata začu se Drakov glas.
– Odmaknite se. Stanite uza zid preko puta vrata. Ne pokušavajte ništa ili ću vas
ubiti! Uradili su kao što im je zapoveđeno: dok je brava škljocala, Ron pritisnu
Ugasivač u svom džepu i svetla se sjuriše natrag u njegov džep, ponovo obavivši
podrum tminom. Vrata se širom otvoriše a na njih ulete Melfoj, bled i odlučan, štapića
ispruženog ispred sebe. Zgrabio je malog goblina za mišku i krenuo unazad, vukući
Griphuka za sobom. Vrata se zalupiše a istog trenutka podrumom odjeknu glasno krc.
Ron stisnu Ugasivač. Tri svetlosne lopte ponovo poleteše kroz vazduh iz njegovog
džepa, osvetlivši Dobija, kućnog vilenjaka, koji se upravo prebacio među njih.
– DOB...!
Hari udaru Rona po ruci ne bi li ga sprečio da viče, a Ron užasnuto shvati svoju
grešku. Preko tavanice iznad njih čuli su se koraci: Drako je vodio Griphuka do
Belatriks.
Dobijeve ogromne oči nalik teniskim lopticama razrogačiše se. Drhtao je od
stopala pa sve do vrhova ušiju. Vratio se u kuću svojih starih gospodara, i bilo je
očigledno da je prestravljen.
– Hari Poteru – ciknu on, tananim drhtavim glasom – Dobi je došao da vas spasi.
– Ali kako si..?
Užasan krik zagluši ostatak Harijeve rečenice: Hermionu su ponovo mučili. On
pređe na najvažnije stvari.
– Možeš li da se Prebaciš izvan ovog podruma? – upita on Dobija, koji klimnu
glavom, landarajući ušima.
– A možeš li da povedeš i ljudska bića sa sobom?
Dobi ponovo klimnu.
– U redu. Dobi, hoću da zgrabiš Lunu, Dina i gospodina Olivandera i da ih
odvedeš... odvedi ih u...
– Kod Bila i Fler – reče Ron. – Školjkoliba u okolini Tinvorta!
Vilenjak po treći put klimnu.
– A zatim se vrati – reče Hari. – Možeš li to da uradiš, Dobi?
– Naravno, Hari Poteru – prošaputa maleni vilenjak. On odjuri do gospodina
Olivandera, koji jedva da je bio pri svesti. Zgrabio je štapić-majstora za ruku, a zatim
pružio drugu ruku Luni i Dinu, ali se oni ne pomeriše.
– Hari, hoćemo da ti pomognemo! – prošaputa Luna.
– Ne možemo da te ostavimo ovde – reče Din.
– Idite, oboje! Videćemo se kod Bila i Fler.
Dok je Hari to progovarao, ožiljak zapeče jače no ikad, i na trenutak on spusti
pogled, ne na štapić-majstora, već na drugog čoveka, koji je bio podjednako star,
podjednako mršav, ali mu se prezrivo smejao.
– Ubij me onda, Voldemore, rado ću dočekati smrt! Ali moja smrt neće ti doneti
ono za čim tragaš... ima toliko toga što ti ne razumeš...
Osetio je Voldemorov bes, ali kad Hermiona ponovo kriknu, on ga isključi,
vrativši se u podrum i užas vlastite sadašnjosti.
– Idite! – preklinjao je Hari Lunu i Dina. – Idite! I mi ćemo za vama, samo idite!
Oni se uhvatiše za vilenjakove ispružene prste. Začu se još jedno glasno krc i
Dobi, Luna, Din i Olivander nestadoše.
– Šta to bi? – povika Lucijus Melfoj iznad njihovih glava. – Da li ste čuli? Kakva
je to buka iz podruma?
Hari i Ron se zagledaše.
– Drako.... ne, zovi Crvorepa! Reci njemu da proveri!
Koraci pređoše preko sobe iznad njih, a zatim nastade muk. Hari je znao da ljudi u
salonu osluškuju da čuju buku iz podruma.
– Moraćemo nekako da ga oborimo – prošaputa on Ronu. Nisu imali izbora: čim
neko uđe u sobu i primeti odsustvo troje zatvorenika, biće gotovi. – Ostavi upaljena
svetla – dodade Hari, i kada začuše kako neko silazi niza stepenice s druge strane
vrata, stadoše uza zid s obe njihove strane.
– Odmaknite se – začu se Crvorepov glas. – Odmaknite se od vrata. Ulazim.
Vrata se širom otvoriše. Delić sekunde Crvorep je piljio u naizgled prazan
podrum, okupan jarkom svetlošću tri minijaturna sunca koja su lebdela u vazduhu. A
zatim se Hari i Ron baciše na njega. Ron zgrabi Crvorepovu ruku kojom je držao
štapić i usmeri je uvis. Hari mu rukom prekri usta, prigušivši mu glas. Borili su se u
tišini: Crvorep je iz štapića izbacivao varnice a srebrnom šakom zgrabio je Harija za
grkljan.
– Šta je bilo, Crvorepu? – povika Lucijus Melfoj odozgo.
– Ništa! – odazva se Ron, relativno dobro imitirajući Crvorepov šištav glas. – Sve
je u redu!
Hari je jedva disao.
– Hoćeš li da me ubiješ? – procedi Hari, pokušavajući da skloni metalne prste sa
grla. – Nakon što sam ti spasao život? Duguješ mi, Crvorepu!
Srebrni prsti se opustiše. Hari to nije očekivao: zapanjeno se oslobodio njihovog
stiska, držeći i dalje šaku preko Crvorepovih usta. Video je kako se sitne, vodnjikave
oči pacovlikog čoveka šire od straha i iznenađenja: činilo se da je i on šokiran kao i
Hari zbog ovog što je njegova šaka učinila, zbog tog sićušnog milosrdnog impulsa koji
je ispoljila, i poče još snažnije da se bori, kao da pokušava da poništi taj trenutak
slabosti.
– A ovo ćemo mi uzeti – prošaputa Ron, izvukavši Crvorepov štapić iz njegove
druge ruke.
Petigru ostade bez štapića, bespomoćan, zenica raširenih od užasa. Pogled mu je
skrenuo s Harijevog lica na nešto drugo. Njegovi sopstveni srebrni prsti neumoljivo
su se primicali njegovom sopstvenom grlu.
– Ne...
Ne zastavši ni da razmisli, Hari pokuša da odvuče tu šaku unazad, ali ona se nije
dala zaustaviti. Srebrna alatka koju je Voldemor podario svom najkukavičkijem sluzi
okrenula se protiv svog Razoružanog i beskorisnog vlasnika. Petigru je nagrađen za
svoje oklevanje, za svoj trenutak sažaljenja. Bio je zadavljen pred njihovim očima.
– Ne!
I Ron je pustio Crvorepa, te su zajedničkim snagama on i Hari pokušavali da
sklone stisnute metalne prste s Crvorepovog grla, ali bezuspešno. Petigru je poplaveo.
– Relašio! – reče Ron, uperivši štapić ka srebrnoj ruci, ali ništa se ne dogodi.
Petigru pade na kolena, a istog trena iznad njih Hermiona ispusti užasavajuć krik.
Crvorepove oči se izvrnuše na pomodrelom licu, on se poslednji put trgnu a zatim
umiri.
Hari i Ron se pogledaše, ostaviše Crvorepovo telo na podu iza sebe, a zatim
potrčaše uza stepenice nazad u mračni hodnik koji je vodio do salona. Oprezno su se
šunjali duž njega, sve dok nisu došli do vrata salona, koja su bila odškrinuta. Sada su
jasno mogli da vide Belatriks kako s visine gleda na Griphuka koji je držao
Grifindorov mač u svojim dugoprstim šakama. Hermiona je ležala podno Belatriksinih
nogu. Gotovo se nije micala.
– Dakle? – reče Belatriks Griphuku. – Da li je ovo pravi mač?
Hari je čekao, zadržavši dah, opirući se peckavom osećaju u ožiljku.
– Ne – reče Griphuk. – Lažan je.
– Jesi li siguran? – prodahta Belatriks. – Sasvim siguran?
– Da – reče goblin.
Lice joj preplavi olakšanje, a napetost nestade.
– Dobro je – reče ona i laganim trzajem štapića napravi još jednu duboku
rasekotinu na goblinovom licu, a on uz krik pade kraj njenih stopala. Ona ga šutnu u
stranu. – A sada – reče ona, trijumfalnim glasom – pozvaćemo Mračnog gospodara!
I ona podvrnu rukav i kažiprstom dodirnu Mračni znak.
Istog trena, Hari oseti kao da mu je ožiljak rasečen. Njegovo pravo okruženje je
nestalo: bio je Voldemor, a koščati čarobnjak pred njim bezubo mu se smejao.
Ražestilo ga je prizivanje koje je osetio – upozorio ih je, rekao im je da ga ne
dozivaju ni zbog čega drugog izuzev zbog Potera. Ako su pogrešili...
– Ubij me, onda! – zahtevao je starac. – Nećeš pobediti, ne možeš pobediti! Taj
štapić nikada, nikada neće biti tvoj...
A Voldemorov gnev prekipe: blesak zelene svetlosti ispuni tamnicu a krhko staro
telo polete iz svog tvrdog kreveta, zatim beživotno pade nazad na njega, a Voldemor
se ponovo okrenu ka prozoru jedva obuzdavajući svoj bes... ako nemaju dobar razlog
što ga prizivaju nazad, osetiće njegovu odmazdu...
– A mislim – reče Belatriksin glas – da možemo da se otarasimo Blatokrvne. Suri,
ako je želiš, tvoja je.
– NEEEEEEEEEEEEEEE!
Ron ulete u salon. Belatriks se zaprepašćeno osvrnu. Okrenula je svoj štapić ka
Ronu...
– Ekspeliarmus! – zagme on, uperivši Crvorepov štapić ka Belatriks, i njen polete
kroz vazduh a uhvati ga Hari, koji je utrčao za Ronom. Lucijus, Narcisa, Drako i Suri
okrenuše se ka njima. Hari povika: – Ošamuti! – i Lucijus Melfoj pade na ognjište. Iz
Drakovog, Narcisinog i Fenrirovog štapića poleteše zraci svetlosti. Hari se baci na
pod, otkotrljavši se iza kauča ne bi li ih izbegao.
– STANITE ILI ĆE ONA UMRETI!
Dahćući, Hari proviri iza kauča. Belatriks je pridržavala Hermionu, koja je
izgleda bila u nesvesti, a svoj kratki srebrni nož prislonila je uz njeno grlo.
– Bacite štapiće – prošaputa ona. – Bacite ih, ili ćemo otkriti koliko joj je tačno
prljava krv!
Ron je ukrućeno stajao, stežući Crvorepov štapić. Hari se uspravi, i dalje držeći
Belatriksin.
– Rekoh, bacite ih! – zakrešta ona, pritisnuvši sečivo na Hermionino grlo: Hari
vide kako se po oštrici formiraju kapljice krvi.
– U redu! – povika on i baci Belatriksin štapić na pod kraj svojih nogu. Ron isto
učini s Crvorepovim. Obojica podigoše ruke u visinu ramena.
– Odlično! – likovala je ona. – Drako, pokupi ih! Mračni gospodar dolazi, Hari
Poteru! Bliži ti se smrt!
Hari je i sâm to znao. Njegov ožiljak je plamteo od bola i mogao je da oseti
Voldemora kako leti nebom negde daleko, preko mračnog i olujnog mora, i uskoro će
biti dovoljno blizu da se Prebaci do njih, te Hari nije video nikakav izlaz odatle.
– A sada – reče Belatriks nežno, dok je Drako hitao ka njoj sa štapićima – Cisi,
mislim da bismo morali ponovo da vežemo ove male heroje, a Suri neka se pobrine za
gospođicu Blatokrvnu. Sigurna sam da ti Mračni Gospodar neće uskratiti devojku,
Suri, nakon svega što si učinio večeras.
Na te reči začu se čudna škripa odozgo. Svi podigoše pogled na vreme da vide
kako kristalni luster podrhtava, a zatim, uz još glasniju škripu i zloslutno zveckanje,
poče da pada. Belatriks je bila tačno ispod njega. Ispustivši Hermionu, ona se uz
vrisak baci u stranu. Luster tresnu o pod uz prasak kristala i lanaca, padajući preko
Hermione i goblina, koji je i dalje stezao Grifindorov mač. Sjajni komadići kristala
poleteše u svim pravcima: Drako se presamiti, šakama pokrivši svoje krvavo lice.
Dok je Ron pritrčavao da izvuče Hermionu iz krša, Hari odluči da rizikuje: skočio
je preko obližnje fotelje i istrgao tri štapića iz Drakovog stiska, uperio sva tri u Surog
i povikao: – Ošamuti! – Trostruka čin odbaci vukodlaka sve do plafona, a zatim ga uz
tresak baci na pod.
Dok je Narcisa odvlačila Draka što dalje od opasnosti, Belatriks skoči na noge,
raščupana, mašući srebrnim nožem, ali Narcisa uperi svoj štapić ka vratima.
– Dobi! – vrisnu ona, tako da se čak i Belatriks ukopa u mestu. – Ti! Ti si bacio
luster...?
Sićušni vilenjak docupka u prostoriju, uperivši svoj drhtavi prst u svoju bivšu
gospodaricu.
– Ne smete da povredite Harija Potera – ciknu.
– Ubij ga, Cisi! – zakrešta Belatriks, ali se začu još jedno glasno krc te i Narcisin
štapić polete kroz vazduh i pade u drugi kraj prostorije.
– Prljavi mali majmune! – prodra se Belatriks. – Kako se usuđuješ da otmeš
veštici štapić, kako se samo usuđuješ da se usprotiviš svojim gospodarima?
– Dobi nema gospodara! – zaciča vilenjak. – Dobi je slobodan vilenjak, i Dobi je
došao da spasi Harija Potera i njegove prijatelje!
Od bola u ožiljku Hari je obnevideo. U magnovenju je bio svestan da imaju samo
nekoliko trenutaka, sekundi pre nego što im se Voldemor pridruži.
– Rone, hvataj... i IDI! – viknu on, bacivši mu jedan od štapića, a zatim se sagnu
da izvuče Griphuka ispod lustera. Prebacivši preko ramena goblina koji je stenjao i
dalje stežući mač, Hari zgrabi Dobija za ruku i okrenu se u mestu ne bi li se Prebacio.
Dok se okretao u tmini, uspeo je da baci poslednji pogled na salon: na blede,
ukočene siluete Narcise i Draka, na crvenu mrlju koja je predstavljala Ronovu kosu i
srebrnu munju, kad je Belatriksin nož preleteo preko prostorije ka mestu na kome je on
nestajao...
Kod Bila i Fler... Školjkoliba... kod Bila i Fler...
Nestao je u nepoznato. Mogao je samo da ponavlja ime odredišta i nada se da će
to biti dovoljno da ga odvede tamo. Bol u čelu ga je probadao a težina goblina
pritiskala. Osećao je sečivo Grifindorovog mača kako ga udara po leđima. Dobijeva
šaka se trgnu u njegovoj. Pitao se da li to vilenjak pokušava da preuzme kontrolu, da
ih odvuče u pravom smeru i stiskanjem prstiju proba da mu stavi do znanja da mu to
odgovara...
A onda udariše o čvrsto tlo i namirisaše slan vazduh. Hari pade na kolena, pusti
Dobijevu ruku i pokuša da Griphuka nežno spusti na zemlju.
– Jeste li dobro? – upita on kada se goblin promeškolji, ali Griphuk samo zacvile.
Hari se žmireći osvrnu oko sebe kroz tminu. Činilo se da se nedaleko od njih, pod
širokim zvezdanim nebom, nalazi neka koliba i učini mu se da vidi neko kretanje
ispred nje.
– Dobi, da li je ovo Školjkoliba? – prošaputa, stežući dva štapića koja je doneo
od Melfojevih, spreman da se bori ako dođe do toga. – Da li smo stigli na pravo
mesto? Dobi?
On se osvrnu. Mali vilenjak stajao je nekoliko stopa od njega.
– DOBI!
Vilenjak se jedva primetno zaklati, dok mu se u širokim, sjajnim očima video
odraz zvezda. On i Hari istovremeno spustiše pogled na srebrnu dršku noža koja je
štrčala iz vilenjakovih zadihanih grudi.
– Dobi – ne – UPOMOĆ! – zagrme Hari ka kolibi, ka ljudima koji su se tamo
kretali. – UPOMOĆ!
Nije znao niti ga je bilo briga da li su to čarobnjaci, Normalci, prijatelji ili
neprijatelji. Jedino su ga se ticale ta mračna mrlja koja se širila preko Dobijevih grudi
i njegove mršave ruke koje je pružao prema Hariju molećivog pogleda. Hari ga uhvati
i položi postrance na hladnu travu.
– Ne, Dobi, nemoj da umreš, nemoj da umreš...
Vilenjak ga pronađe pogledom a usne mu zadrhtaše od napora dok je pokušavao
da oblikuje reči.
– Hari... Poter...
A zatim, nakon kratkog drhtaja, vilenjakovo telo ostade potpuno nepomično, a oči
mu postadoše tek velike, staklaste kugle posute svetlom zvezda koje nisu mogle da
vide.