1. Dečak koji je preživeo
Gospodin i gospođa Darsli iz Šimširove ulice broj četiri s ponosom su isticali
kako su oni sasvim normalni, moliću lepo. Od njih biste najmanje očekivali da budu
umešani u nešto čudno ili tajanstveno, jer uopšte nisu trpeli takve gluposti.
Gospodin Darsli je bio direktor firme Granings, koja izrađuje bušilice. Bio je to
krupan, dežmekast čovek koji gotovo da nije imao vrat, ali je zato imao izuzetno
velike brkove. Gospođa Darsli bila je mršava plavuša, a vrat joj je bio dvostruko duži
od uobičajenog, što joj je bilo od velike koristi budući da je dosta vremena provodila
izvijajući glavu preko baštenskih ograda, i špijunirajući susede. Darslijevi su imali
malog sina po imenu Dadli i, po njihovom mišljenju, na svetu nije bilo boljeg dečaka
od njega.
Darslijevi su imali sve što im treba, ali su imali i jednu tajnu, a njihov najveći
strah bio je da će je neko kad-tad otkriti. Ne bi mogli podneti da neko sazna za
Poterove. Gospođa Poter bila je sestra gospođe Darsli, ali nisu se videle već
godinama; zapravo, gospođa Darsli se pretvarala da uopšte nema sestru, zato što su
njena sestra i sestrin muž, protuva, bili nedarslijevski u najvećoj mogućoj meri.
Darslijevi bi zadrhtali na pomisao šta bi susedi rekli ukoliko bi Poterovi došli u
njihovu ulicu. Darslijevi su znali da i Poterovi imaju malog sina, ali nikada ga nisu
videli. Taj dečak je bio razlog više da Poterove drže što dalje od sebe; nisu želeli da
se Dadli druži s takvim detetom.
Tog dosadnog i tmurnog utorka kad su se gospodin i gospođa Darsli probudili, na
oblačnom nebu nije bilo ničega što bi nagoveštavalo da će uskoro širom zemlje početi
da se dešavaju neobične i tajanstvene stvari. Dok je izvlačio svoju najdosadniju
kravatu za posao, gospodin Darsli je pevušio, a gospođa Darsli je zlurado tračarila
dok je rasplakanog Dadlija na silu ubacivala u njegovu visoku stolicu.
Niko od njih nije primetio veliku žućkastoriđu sovu koja je proletela pored
prozora.
U pola devet je gospodin Darsli pokupio svoju aktovku, cmoknuo gospođu Darsli
u obraz i pokušao da poljubi Dadlija za rastanak, ali bezuspešno, pošto je Dadli
upravo pravio rusvaj i bacao svoje kukuruzne pahuljice o zid. – Mali vragolan –
zakikota se gospodin Darsli dok je izlazio iz kuće. Ušao je u kola i izvezao ih iz
dvorišta broja četiri na ulicu.
Na prvom ćošku primetio je nešto čudno – mačku koja proučava mapu. U prvom
trenutku gospodin Darsli nije shvatio šta je video – a onda je okrenuo glavu da bolje
osmotri. Na uglu Šimširove ulice stajala je obična šarena mačka, ali nigde nije bilo
mape. Ma šta mu je to palo na pamet? Mora da je u pitanju svetlosna varka. Gospodin
Darsli trepnu i zapilji se u mačku. Mačka mu uzvrati pogled. Dok je skretao kolima za
ugao, pa niz put, gospodin Darsli je nastavio da posmatra mačku u retrovizoru. Ona je
upravo čitala tablu na kojoj je pisalo Šimširova ulica – ne, gledala je u tablu s
natpisom imena ulice; mačke ne mogu da čitaju ni mape ni oznake. Gospodin Darsli se
malo strese i skrenu misli s mačke. Dok se vozio ka gradu nije mislio ni na šta drugo
sem na veliku porudžbinu bušilica za koju se nadao da će tog dana stići.
Ali na rubu grada, nešto drugo mu izbi bušilice iz glave. Dok se probijao kroz
uobičajenu jutarnju saobraćajnu gužvu, nije mogao da ne primeti kako se po ulicama
vrzma mnoštvo čudno odevenih ljudi. Ljudi u ogrtačima. Gospodin Darsli nije
podnosio ljude koji se smešno oblače – šta sve ti mladi neće obući! Pretpostavio je da
je i ovo neka nova glupa moda. Lupkao je prstima po volanu i pogled mu pade na
gomilu tih čudaka koji su stajali u neposrednoj blizini. Nešto su se uzbuđeno
došaptavali. Gospodin Darsli se rasrdio kad je video da neki od njih uopšte nisu
mladi; zaboga, onaj čovek mora da je stariji od njega samog, a nosi taj
smaragdnozeleni ogrtač! Kakva drskost! A onda gospodinu Darsliju prolete kroz glavu
da to mora da je neka smešna smicalica – ti ljudi očito skupljaju neke priloge... da,
verovatno je to posredi. Vozila krenuše i nekoliko minuta kasnije gospodin Darsli
stiže na parking svoje firme, usredsredivši se ponovo na bušilice.
U svojoj kancelariji na devetom spratu gospodin Darsli je uvek sedeo leđima
okrenut prozoru. U protivnom, ovoga jutra ne bi mogao predano da se posveti
bušilicama. On nije video sove kako lete tamo-amo usred bela dana, za razliku od
ljudi dole na ulici; pokazivali su prstom i buljili otvorenih usta dok su im sove jedna
za drugom preletale iznad glava. Većina nikada ranije nije ni videla sovu, čak ni noću.
Gospodin Darsli je pak proveo sasvim mirno jutro, bez sova. Izvikao se na petoro
različitih ljudi. Obavio je nekoliko važnih telefonskih razgovora, a zatim još malo
vikao. Bio je lepo raspoložen sve do ručka, kada je pomislio da bi mogao malo da
protegne noge i skokne da kupi zemičku u pekari preko puta.
Već je bio potpuno zaboravio na ljude u ogrtačima kad nalete na jednu takvu grupu
baš pored pekare. Besno ih je odmeravao dok je prolazio pored njih. Nije znao zašto,
ali osećao je nelagodu u njihovoj blizini. I ta grupica se uzbuđeno došaptavala, a on
nije video nikakvo čanče za skupljanje para. Tek kada je u povratku prošao pored
njih, stežući veliku krofnu u kesi, uspeo je da uhvati poneku reč iz njihovog razgovora.
– Poterovi, tako je, to sam i ja čuo...
– ... da, njihov sin Hari...
Gospodin Darsli se ukopa u mestu. Obuze ga strah. Osvrnuo se ka šaptačima, kao
da hoće nešto da im kaže, ali se zatim predomisli.
Žurno pređe ulicu i pohita ka svojoj kancelariji, obrecnu se usput na sekretaricu
naredivši joj da ga niko ne uznemirava, zgrabi telefon i okrenu skoro sve cifre svog
kućnog broja, ali se odjednom predomisli. Spusti slušalicu i poče da gladi brkove,
razmišljajući... Ne, glupo se ponaša. Poter i nije tako neuobičajeno prezime. Bio je
ubeđen da ima mnogo ljudi koji se prezivaju Poter a koji imaju sina Harija. Kad malo
bolje razmisli, nije siguran da li se njegov nećak uopšte zove Hari. Nikada nije ni
video tog dečaka. Možda se zvao Harvi. Ili Harold. Nije bilo potrebe da zabrinjava
gospođu Darsli, ona bi se uznemirila na sam pomen svoje sestre. Nije joj zamerao –
uostalom, da on ima takvu sestru... Ali, ipak, svi ti ljudi u ogrtačima...
Tokom popodneva bivalo mu je sve teže da se usredsredi na bušilice, i kada je u
pet sati napustio zgradu bio je tako zabrinut da se zaleteo u nekoga ispred ulaza.
– Izvinite – promrmljao je kad se mršavi starac zateturao i skoro pao. Gospodinu
Darsliju je trebalo nekoliko sekundi da shvati da taj čovek na sebi ima ljubičast
ogrtač. I da nije nimalo uzbuđen što ga umalo nisu oborili na trotoar. Naprotiv, lice mu
se namah razvuče u širok osmeh i on kreštavim glasom, zbog kojeg se prolaznici
osvrnuše, reče: – Ne izvinjavajte se, dragi moj gospodine, jer danas me ništa ne može
oneraspoložiti! Radujte se, jer Znate-Već-Ko je napokon nestao! Čak i Normalci
poput vas trebalo bi da slave ovaj radostan, radostan dan!
Starac zatim zagrli gospodina Darslija oko struka, i odšeta dalje.
Gospodin Darsli ostade prikovan u mestu. Zagrlio ga je potpuni neznanac. A pride
mu se učinilo da ga je još nazvao Normalcem, ma šta to značilo. Bio je rastrojen.
Požurio je do svojih kola i krenuo kući, nadajući se da je počeo da umišlja stvari,
čemu se nikada dosad nije nadao jer nije odobravao maštanje.
Kada se dovezao pred broj četiri, prvo što je ugledao – a što mu nimalo nije
popravilo raspoloženje – bila je prugasta mačka koju je već spazio toga jutra. Sada
jesedela na njegovom baštenskom zidu. Bio je siguran da je to ta mačka; imala je iste
šare oko očiju.
– Šic! – povika gospodin Darsli.
Mačka se ne pomeri. Samo ga prekorno pogleda. Da li je to normalno mačje
ponašanje, pitao se gospodin Darsli. Ušao je u kuću, pokušavajući da se pribere. I
dalje je bio čvrsto rešen da ništa ne pominje svojoj ženi.
Gospođa Darsli je provela lep, normalan dan. Za večerom mu je ispričala sve o
problemima gospođe od-preko-puta s njenom ćerkom i o tome kako je Dadli naučio
novu reč („Nećem!”). Gospodin Darsli se trudio da se ponaša normalno. Kada su
Dadlija stavili u krevet otišao je u dnevnu sobu, taman na vreme da čuje poslednji
izveštaj u večernjim vestima:
– I najzad, posmatrači ptica nam sa svih strana javljaju da su se sove širom naše
zemlje danas ponašale vrlo neobično. Mada sove obično love noću i danju se gotovo
ne mogu videti, danas su stotine ovih ptica primećene kako lete u svim pravcima, još
od izlaska sunca. Stručnjaci nisu u stanju da objasne zašto su sove iznenada promenile
svoj ritam spavanja. – Spiker se tu nasmeši. – Zbilja čudno. A sada, čujmo Džima
Makgafina i vremensku prognozu. Hoće li biti još pljuskova sova tokom noći, Džime?
– Pa, Tede – uzvrati prognozer – to ne znam, ali nisu se samo sove čudno ponašale
danas. Očevici koji su mi se javljali telefonom čak iz Kenta, Jorkšira i Dendija kažu
da su umesto kiše koju sam juče najavio nebom prštale zvezde padalice! Možda su
ljudi malo ranije počeli da proslavljaju Noć lomače – strpite se do iduće nedelje,
narode! Ali, mogu vam obećati da je pred nama jedna vlažna noć!
Gospodin Darsli se sledi u fotelji u kojoj je sedeo. Zvezde padalice širom
Britanije? Tajanstveni ljudi u ogrtačima svuda naokolo? I ono šaputanje o
Poterovima...
Gospođa Darsli uđe u sobu noseći dve šoljice čaja. Ne vredi. Moraće nešto da joj
kaže. On nervozno pročisti grlo.
– Ovaj... Petunija, draga... nisi se skoro čula sa svojom sestrom, zar ne?
Kao što je i očekivao, gospođa Darsli je izgledala iznenađeno i ljutito. Uostalom,
oni su se obično pretvarali da ona i nema sestru.
– Ne – reče ona odsečno. – Zašto?
– Sve te čudne stvari u vestima – promrmlja gospodin Darsli. – Sove... zvezde
padalice... a danas je bilo i mnogo smešno odevenih ljudi u gradu...
– Pa? – obrecnu se gospođa Darsli.
– Ovaj, samo sam mislio da to... možda... ima neke veze sa... znaš već... s njenom
sortom.
Gospođa Darsli srknu čaj kroz stisnute usne. Gospodin Darsli se pitao sme li da
joj kaže da je čuo kako ljudi pominju prezime Poter. Ipak se nije usuđivao. Umesto
toga reče, tobože slučajno: – Onaj njihov sin... on je valjda Dadlijev vršnjak, zar ne?
– Valjda – reče gospođa Darsli kruto.
– Kako se ono zvaše? Hauard, je l’ da?
– Hari. Grozno, obično ime, ako mene pitaš.
– O, da – reče gospodin Darsli, osećajući kako mu srce prestravljeno trne. – Da,
sasvim se slažem.
Nije više progovorio ni reč o tome dok su se peli uza stepenice prema spavaćoj
sobi. Dok je gospođa Darsli bila u kupatilu, gospodin Darsli se došunjao do prozora
spavaće sobe i provirio dole u pravcu bašte. Mačka je još bila tamo. Zurila je niz
Šimširovu ulicu, kao da nešto čeka.
Da li mu se pričinjavalo? Imaju li sve te stvari neke veze s Poterovima? Ako
imaju... ako se pročuje da su oni u srodstvu sa... ne, on to ne bi mogao da podnese.
Darslijevi su legli u krevet. Gospođa Darsli je ubrzo zaspala, ali je gospodin
Darsli ležao budan, preispitujući sve to u glavi. Njegova poslednja, utešna misao pre
nego što će zaspati bila je da, ako su i umešani u svu tu zavrzlamu, Poterovi nemaju
razloga da privire ni blizu njega i gospođe Darsli. Poterovi vrlo dobro znaju šta on i
Petunija misle o njima i njima sličnima... Šta god se to zbivalo, nije video na koji
način bi on i Petunija mogli biti umešani u to. Zevnuo je i okrenuo se. To ne može
nikako da utiče na njih...
Kako se samo grdno varao.
Gospodin Darsli je možda tonuo u nemiran san, ali mačka na zidiću ispred kuće
nije pokazivala ni trunku pospanosti. I dalje je sedela mirno poput kipa, očiju
netremice uprtih ka udaljenom ćošku Šimširove ulice. Nije ni mrdnula kad su se
zalupila vrata na kolima u susednoj ulici, ni kada su joj dve sove proletele iznad
glave. Zapravo, bila je skoro ponoć kad se mačka najzad pomerila.
Na uglu koji je mačka motrila pojavi se čovek, tako iznenada i tiho kao da je
iznikao iz zemlje. Mačka mahnu repom, a oči joj se suziše.
Takvog čoveka Šimširova uličica još nije videla. Bio je visok, mršav i vrlo star,
sudeći po srebrnoj kosi i bradi, dovoljno dugim da je mogao da ih zadene za pojas.
Nosio je dugu odoru, ljubičasti ogrtač koji se vukao po zemlji i čizme s kopčama i
visokim petama. Njegove svetloplave oči treperile su i blistale iza naočara u obliku
polumeseca, a nos mu je bio veoma dugačak i povijen, kao da je bar dvaput bio
slomljen. Čovek se zvao Albus Dambldor.
Albus Dambldor je izgleda bio nesvestan toga da je upravo stigao u ulicu u kojoj
je sve njegovo bilo nepoželjno, od imena do čizama. Bio je i suviše zauzet
preturanjem po svom ogrtaču, u potrazi za nečim. Ali činilo se da je shvatio da ga
neko posmatra jer je naglo podigao pogled ka mački, koja ga je i dalje merkala s
drugog kraja ulice. Iz nekog razloga, sâm prizor mačke kao da ga je zabavio.
Zakikotao se i promrmljao: – Trebalo je da znam.
Našao je ono što je tražio u svom unutrašnjem džepu. Ličilo je na srebrni upaljač.
Otvorio ga je, podigao u vazduh i pritisnuo dugme. Najbliža ulična svetiljka ugasila se
uz jedva čujno pop. Pritisnuo je ponovo – sledeća svetiljka nestala je u tami. Dvanaest
puta je pritisnuo Ugasivač, sve dok u ulici nisu ostale samo dve sićušne tačkice u
daljini, oči mačke koja ga je posmatrala. Da je iko tada pogledao kroz prozor, ne bi
mogao da vidi šta se dešava na trotoaru, čak ni oštrooka gospođa Darsli. Dambldor
vrati Ugasivač u ogrtač i krenu niz ulicu prema broju četiri, gde sede na zidić pored
mačke. Nije je ni pogledao, ali joj se za koji trenutak obrati.
– Ko bi rekao da ćemo se ovde sresti, profesorka Mek Gonagal.
Okrenuo se da se osmehne mački, ali ona je već nestala. Umesto nje smešio se
ženi strogog izgleda s četvrtastim naočarima, čiji je okvir bio identičan šarama oko
mačkinih očiju. I ona je nosila ogrtač, smaragdnozelen. Crna kosa joj je bila skupljena
u čvrstu punđu. Delovala je izuzetno uzrujano.
– Kako ste znali da sam to ja? – upita ga ona.
– Draga moja profesorka, nikada nisam video mačku koja sedi tako kruto.
– I vi biste bili ukrućeni da ste ceo dan sedeli na zidu od cigli – reče profesorka
Mek Gonagal.
– Ceo dan? Iako ste umesto toga mogli da slavite? Prošao sam kraj barem desetak
gozbi i zabava na putu dovde.
Profesorka Mek Gonagal ljutito frknu.
– O da, svi slave – reče ona nestrpljivo. – Čovek bi pomislio da će sada biti malo
pažljiviji, ali ne – čak su i Normalci primetili da se nešto zbiva. Bilo je na njihovim
vestima. – Ona pokaza glavom ka prozoru zamračene dnevne sobe Darslijevih. – Sve
sam čula. Jata sova... zvezde padalice... Pa nisu ni oni potpuno glupi. Morali su nešto
da primete. Zvezde padalice u Kentu... kladim se da je to bio Dedalus Digl. Oduvek je
bio nerazuman.
– Ne možeš im zameriti – reče Dambldor nežno. – Poslednjih jedanaest godina
gotovo da nismo imali razloga za slavlje.
– Znam – odgovori profesorka Mek Gonagal razdražljivo. – Ali to nije razlog da
gubimo glavu. Naši ljudi su krajnje neoprezni, šetaju se ulicama u po bela dana,
razmenjuju abrove, nisu čak ni obučeni u normalsku odeću...
Na to ona oštro iskosa pogleda u Dambldora, nadajući se da ima nešto da joj kaže,
ali pošto nije imao nastavi: – Baš bi bilo lepo da na dan kada je nestao Znate-Već-Ko
Normalci otkriju naše postojanje. Mislite li da je zauvek otišao, Dambldore?
– Tako se bar čini – reče Dambldor. – Trebalo bi da budemo zahvalni, zbog
mnogo čega. Da li si za šumeću limun-bombonicu?
– Za šta?
– Šumeću limun-bombonicu. Normalski slatkiš koji mi je baš prirastao za srce.
– Ne, hvala – reče profesorka Mek Gonagal hladno, kao da šumeće limunbombonice
smatra neprikladnim za ovaj trenutak. – Kao što rekoh, čak i da je Znate-
Već-Ko zbilja iščezao...
– Draga moja profesorka, valjda tako razumna osoba kao što ste vi može da ga
nazove po imenu? Sve te gluposti o „Znate-Već-Kome”... već čitavih jedanaest godina
pokušavam da ubedim ljude da ga zovu njegovim pravim imenom: Voldemor. –
Profesorka Mek Gonagal se trgnu, ali Dambldor, koji je pokušavao da razdvoji dve
slepljene limun-bombonice, nije na to obratio pažnju. – Nastaće velika zbrka ako
nastavimo da ga nazivamo „Znaš-Već-Ko”. Nikada nisam video razlog zašto bih se
plašio da izgovorim Voldemorovo ime.
– Znam da niste – reče profesorka Mek Gonagal, napola ogorčeno napola
zadivljeno. – Ali vi ste drugačiji. Svi znaju da ste vi jedini koga se Znate-Već...
dobro, u redu, Voldemor – bojao.
– Laskaš mi – mirno odvrati Dambldor. – Voldemor je posedovao moći kakve ja
nikada neću imati.
– Samo zato što ste i suviše – pa – i suviše plemeniti da biste ih koristili.
– Sreća što je mrak. Nisam ovako pocrveneo još otkako mi je Madam Pomfri rekla
da joj se sviđaju moji novi grejači za uši.
Profesorka Mek Gonagal oštro pogleda Dambldora i reče: – Te sove nisu ništa u
poređenju s glasinama koje lete na sve strane. Znate li šta svi govore? O tome zašto je
nestao? O tome šta ga je konačno zaustavilo?
Činilo se da je profesorka Mek Gonagal stigla do teme o kojoj je najviše želela da
raspravlja, do stvarnog razloga zbog kojeg je čitavog dana čekala na hladnom, tvrdom
zidu, jer još nikada, ni kao mačka ni kao žena, nije tako prodorno fiksirala pogledom
Dambldora kao sada. Bilo je jasno da, bez obzira na to što „svi” govore, ona neće u to
poverovati sve dok joj Dambldor ne potvrdi da je to istina. Dambldor je pak birao
koju će sledeću limun-bombonicu da uzme, i nije joj odgovarao.
– Govore – navaljivala je ona – da je prošle noći Voldemor svratio u Godrikovu
dolinu. Otišao je da potraži Poterove. Kruže priče da su Lili i Džejms Poter... da su...
da su – mrtvi!
Dambldor pognu glavu. Profesorka Mek Gonagal preneraženo prošapta:
– Lili i Džejms... Ne mogu da verujem... Nisam htela da poverujem... Oh, Albuse...
Dambldor ispruži ruku i potapša je po ramenu. – Znam... znam... – prozbori s
mukom.
Glas profesorke Mek Gonagal drhtao je kad je nastavila. – To nije sve. Kažu da je
pokušao da ubije Poterovog sina, Harija. Ali... nije mogao. Nije mogao da ubije tog
dečačića. Niko ne zna zašto ni kako, ali priča se da je u tom trenutku njegova moć
iščilela. I da je zato nestao.
Dambldor sumorno klimnu glavom.
– To je... to je istina? – zamuckivala je profesorka. – Posle svega što je učinio...
svih ljudi koje je pobio... nije mogao da ubije jednog malog dečaka? Zapanjujuće... od
svih stvari da ga to zaustavi... ali kako je, nebesa mu, Hari preživeo?
– Možemo samo da nagađamo – reče Dambldor. – Možda nikada i ne saznamo.
Profesorka Mek Gonagal izvadi čipkanu maramicu i njome obrisa oči ispod
naočara. Dambldor duboko šmrknu dok je vadio zlatan sat iz džepa i osmatrao ga. Bio
je to veoma čudan sat. Imao je dvanaest kazaljki, ali bez brojeva; umesto njih, duž
ivice su se okretale male planete. Ipak, Dambldor je to očigledno mogao da razume,
pošto, čim ga je vratio u džep, reče: – Hagrid kasni. Uzgred, pretpostavljam da ti je on
rekao da ću biti ovde?
– Da – reče profesorka Mek Gonagal. – I verovatno mi nećete reći ni zašto ste
došli ovamo, od svih mogućih mesta?
– Došao sam da dovedem Harija njegovoj tetki i teči. Oni su mu sada jedini rod.
– Ne mislite valjda – nemoguće je da mislite na ljude koji žive ovde? – uzviknu
profesorka Mek Gonagal, skočivši na noge i prstom upirući u broj četiri. – Dambldore
– ne možete! Ceo dan ih posmatram. Ne postoji dvoje ljudi na svetu koji se više
razlikuju od nas nego oni. A imaju i onog sina – videla sam ga kako šutira majku duž
cele ulice i urla tražeći slatkiše. I Hari Poter treba da dođe da živi tu?
– To je najbolje mesto za njega – reče Dambldor odlučno. – Njegova tetka i teča
moći će sve da mu objasne kad malo odraste. Napisao sam im pismo.
– Pismo? – ponovi tiho profesorka Mek Gonagal, ponovo sedajući na zid. –
Zbilja, Dambldore, misliš li da možeš sve ovo da objasniš u pismu? Ovi ljudi ga
nikada neće razumeti! On će postati slavan... legenda... ne bi me iznenadilo ako bi
današnji dan ubuduće bio proglašen Danom Harija Potera... o Hariju će se pisati
knjige – svako dete u našem svetu znaće njegovo ime!
– Tačno tako – odgovori Dambldor, ozbiljno pogledavši poviše svojih
polumesečastih naočara. – Sasvim dovoljno da svakom momku zavrti mozak. Slavan
pre nego što je progovorio i prohodao! Slavan zbog nečega čega se neće ni sećati! Zar
ne vidiš koliko je bolje da raste daleko od sve te fame pre nego što bude spreman da
se nosi s njom?
Profesorka Mek Gonagal zausti da nešto kaže, ali se predomisli pa samo reče:
– Da, da, u pravu si, ali kako će dečak stići dovde, Dambldore?
Ona zagleda njegov ogrtač, kao da misli kako bi Hari mogao biti skriven ispod
njega.
– Hagrid ga donosi.
– Misliš li da je – mudro – poveriti Hagridu jednu tako važnu stvar?
– Poverio bih Hagridu i sopstveni život – odgovori Dambldor.
– Ne kažem da mu srce nije na pravom mestu – progunđa profesorka Mek Gonagal
– ali nemoj mi reći da nije neodgovoran. I često ima običaj da... šta to bi?
Dubok, brundav zvuk naruši tišinu oko njih. Postajao je sve jači dok su oni gledali
niz ulicu čekajući da se pojavi svetlost fara; brektanje se pretvori u grmljavinu u
trenutku kad oboje pogledaše ka nebu – i ogroman motocikl stušti se iz vazduha i slete
na drum ispred njih.
Ako je motocikl bio ogroman, to nije bilo ništa u odnosu na čoveka koji je
postrance sedeo na njemu. Bio je gotovo dvaput viši od normalnog čoveka i barem pet
puta širi. Izgledao je toliko velik da se činilo nemogućim da takvo šta zbilja postoji, i
tako divlje – dugi pramenovi umršene crne kose i brade skrivali su mu najveći deo
lica, šake su mu bile veličine poklopaca kanti za smeće, a stopala u kožnim čizmama
bila su poput beba delfina. U svom prostranom, mišićavom naručju držao je smotuljak
u ćebencetu.
– Hagride – reče Dambldor s prizvukom olakšanja. – Najzad. A odakle ti taj
motocikl?
– Pozajmio sam ga, gos’n profesore Dambldor – reče div, pažljivo silazeći s
motocikla. – Mladi Sirijus Blek mi ga j’ pozajmio. Doneo sam ga, gospod’ne.
– Nije bilo problema?
– Ne, gospod’ne – kuća je skoro uništena, ali sam ga izn’o pre no š’o su Normalci
počeli da se motaju naokolo. Zasp’o je dok smo leteli iznad Bristola.
Dambldor i profesorka Meg Gonagal nagnuše se povrh ćebenceta. Unutra ugledaše
bebu dečkića kako čvrsto spava. Ispod žbuna zift-crne kose, na čelu su mogli videti
rasekotinu neobičnog oblika, nalik munji.
– Da li ga je tu...? – prošaputa profesorka Mek Gonagal.
– Da – odgovori Dambldor. – Taj ožiljak će mu ostati zauvek.
– Zar ne bi mogao da učiniš nešto povodom toga, Dambldore?
– Čak i kad bih mogao, ne bih. Ožiljci mogu biti veoma korisni. I ja imam jedan
iznad levog kolena, koji je savršena mapa londonske podzemne železnice. Dobro... daj
ga ovamo, Hagride... bolje da što pre završimo s tim.
Dambldor uze Harija u naručje i krenu prema kući Darslijevih.
– Da l’... Da l’ bi mog’o da se pozdravim sa njime, gospod’ne? – upita Hagrid.
On nadvi svoju ogromnu kosmatu glavu iznad Harija i spusti na njegov obraz
veoma grebuckav i kosmat poljubac. A zatim, iznenada, zacvile kao ranjen pas.
– Pssst! – prosikta profesorka Mek Gonagal. – Probudićeš Normalce!
– I-i-izvin’te – jecao je Hagrid, vadeći veliku maramicu na tufne u koju zagnjuri
lice. – Al’ n-n-ne mogu da izdržim... Lili i Džejms mrtvi... a siroti mali Hari će da živi
sas ti Normalci...
– Da, da, to je vrlo tužno, ali obuzdaj se, Hagride, ili će nas otkriti – prošaputa
profesorka Mek Gonagal, nežno ga potapšavši po ruci dok je Dambldor preskakao
nizak baštenski zidić, na putu ka ulaznim vratima. Pažljivo je spustio Harija na prag,
izvadio pismo iz svog ogrtača, uvukao ga ispod Harijevog ćebenceta, a zatim se vratio
do njih dvoje. Čitav minut su stajali i posmatrali mali zamotuljak; Hagridova ramena
su podrhtavala, profesorka Mek Gonagal je mahnito treptala, a Dambldorov
uobičajeni sjaj u očima je nestao.
– Pa – reče najzad Dambldor – to je to. Nema potrebe da dalje stojimo ovde.
Možemo da pođemo i priključimo se slavlju.
– Jakako – reče Hagrid muklim glasom. – ’Će da sklonim ovaj motor. ’Ku noć,
profesorko Mek Gonagal... zbogom, gos’n profesore Dambldor.
Brišući suzne oči rukavom kaputa, Hagrid se okrenu, skoči na motor i pokrenu
mašinu; ona brekćući uzlete i nestade u noći.
– Vidimo se uskoro, nadam se, profesorka Mek Gonagal – reče Dambldor, uz
naklon. Profesorka izduva nos u maramicu umesto odgovora.
Dambldor se okrenu i odšeta niz ulicu. Iza ugla zastade i izvadi srebrni Ugasivač.
Pritisnu ga jedanput, i dvanaest svetlećih lopti pohita nazad u svoje ulične svetiljke,
tako da Šimširova ulica iznenada zasja narandžastom svetlošću, pod kojom on spazi
prugastu mačku kako zalazi za ugao na drugom kraju ulice. Zamotuljak u ćebetu na
stepenicama ispred broja četiri jedva se mogao razaznati.
– Nek ti je sa srećom, Hari – promrmlja on. Okrenu se na peti i, uz jedan zamah
ogrtačem – nestade.
Povetarac uskomeša uredno potkresane živice Šimširove ulice, koja se mirno
prostirala ispod mastiljavoplavog neba; bilo je to poslednje mesto gde biste očekivali
da se dogode neke čudnovate stvari. Hari Poter se prevrtao u ćebencetu, ne budeći se.
Njegova ručica pade na pismo pokraj njega i on nastavi da spava, pojma nemajući da
je poseban, ne sluteći da je slavan, i ne znajući da će ga kroz nekoliko sati probuditi
vrisak gospođe Darsli, kad bude otvorila vrata da ostavi boce za mleko, niti da će ga
narednih nekoliko nedelja njegov rođak Dadli stalno bockati i štipkati. Nije mogao
znati da se baš u tom trenutku ljudi širom zemlje tajno sastaju i, dižući čaše,
prigušenim glasovima nazdravljaju: – Za Harija Potera – dečaka koji je preživeo!
Poslednji put izmenio Hari Poter dana Uto Jan 06, 2015 8:36 pm, izmenio ukupno 7 puta