11. Klub dvoboja
U nedelju ujutro Hari se probudio i video spavaonicu kako blista na zimskom
suncu: kosti su mu ponovo izrasle, ali mu je ruka bila vrlo kruta. Brzo se uspravio i
pogledao na Kolinov krevet, ali on je bio zaklonjen od pogleda visokim paravanom
iza koga se Hari juče presvlačio. Videvši da je budan, Madam Pomfri žurno dojuri s
poslužavnikom za doručak, a onda poče da mu savija i isteže ruku i prste.
– Sve je u redu – reče mu ona dok je nespretno jeo poridž levom rukom. – Kada
završiš s jelom možeš da ideš.
Hari se obukao što je brže mogao, i požurio u grifindorsku kulu, očajnički želeći
da ispriča Ronu i Hermioni o Kolinu i Dobiju, ali oni nisu bili tamo. Hari pođe da ih
potraži, pitajući se gde bi mogli da budu, i osećajući se pomalo povređeno što ih nije
interesovalo da li su mu kosti izrasle ili ne.
Dok je Hari prolazio pored biblioteke, Persi Vizli išeta iz nje. Bio je mnogo bolje
raspoložen nego poslednji put kad su se sreli.
– O, zdravo, Hari – reče. – Izvrsno letenje juče, zaista izvrsno. Grifindor je
preuzeo vođstvo u takmičenju za Školski kup... zaradio si pedeset poena!
– Da nisi možda video Rona i Hermionu? – upita Hari.
– Ne, nisam – reče Persi, a osmeh mu izblede na licu. – Nadam se da Ron nije
opet u nekom
ženskom klozetu...Hari se usiljeno nasmeja, isprati Persija pogledom, dok ovaj nije nestao s vidika, i
zaputi se pravo prema kupatilu Jecajuće Mirte. Nije mogao da shvati šta bi Ron i
Hermiona tamo ponovo radili, ali pošto je proverio da ni Filč niti iko od asistenata
nije u blizini, on otvori vrata i začu njihove glasove koji su dopirali iz zaključanog
separea.
– Ja sam – reče on, zatvarajući vrata za sobom. Iz separea se začu tup udarac,
pljuskanje vode i glasan preneražen povik, i on vide Hermionino oko kako viri kroz
ključaonicu.
–
Hari! – reče ona. – Tako si nas uplašio. Uđi... kako tvoja ruka?
– Dobro – reče Hari uvlačeći se u separe. Na klozetskoj šolji bio je postavljen
jedan stari kotao, a pucketanje ispod ruba šolje predoči Hariju da su potpalili vatru
ispod kotla. Prizivanje prenosnih, vodootpornih vatri bilo je Hermionina specijalnost.
– Došli bismo da te dočekamo, ali smo odlučili da počnemo da pravimo
višesokovni napitak – objasni Ron dok je Hari s naporom ponovo zaključavao separe.
– Zaključili smo da je ovo najbezbednije mesto da ga sakrijemo.
Hari poče da im priča o Kolinu, ali ga Hermiona prekinu. – Već znamo, slušali
smo jutros profesorku Mek Gonagal dok je pričala profesoru Flitviku. Zato smo i
odlučili da je bolje da počnemo...
– Što pre dobijemo priznanje od Melfoja, to bolje – zareža Ron. – Znaš šta ja
mislim? Bio je tako zle volje posle utakmice kvidiča da se iskalio na Kolinu.
– Ima još nešto – reče Hari, posmatrajući Hermionu kako kida snopove čvoraste
trave i baca ih u napitak. – Dobi me je posetio usred noći.
Ron i Hermiona ga zapanjeno pogledaše. Hari im ispriča sve što mu je Dobi rekao
– ili mu nije rekao. Ron i Hermiona su ga slušali razjapljenih usta.
– Dvorana tajni bila je otvorena i
ranije? – upita Hermiona.
– Sve se slaže – reče Ron pobedonosno. – Sigurno je Lucijus Melfoj otvorio
Dvoranu dok je išao ovde u školu, i mora da je sada ispričao starom dobrom Draku
kako to da uradi. To je očigledno. Ipak, šteta što ti Dobi nije rekao kakvo je to
čudovište unutra. Baš me zanima kako to da ga niko nije primetio kako se šunja po
školi.
– Možda može da postane nevidljivo – reče Hermiona, gurajući pijavice na dno
kotla. – Ili možda može da se zamaskira, da se pretvara da je oklop ili tako nešto.
Čitala sam o kameleonskim akrepima...
– Previše čitaš, Hermiona – reče Ron, sipajući mrtve muve čipkastih krila povrh
pijavica. On zgužva praznu kesu od mušica i osvrnu se ka Hariju.
– Znači Dobi je taj koji nas je sprečio da stignemo na voz i koji ti je polomio
ruku... – On zavrte glavom. – Znaš šta, Hari? Ako se ne okani pokušaja da ti spase život,
ima da te ubije.
* * *
Do ponedeljka ujutru se vest da je Kolin Krivej napadnut, i da sada leži gotovo
mrtav u bolničkom krilu, proširila po celoj školi. Atmosfera je iznenada bila
ispunjena glasinama i sumnjama. Prvaci su se sada kretali po zamku zbijeni u grupice,
kao da se plaše da će biti napadnuti ako se usude sami negde da se zapute.
Džini Vizli, koja je sedela pored Kolina Kriveja na časovima Čini, bila je
zabrinuta, a Hariju se činilo da su Fred i Džordž izabrali pogrešan način da je
razvesele. Naizmenično su se pokrivali krznom ili čirevima, i iskakali na nju iza
statua. Prestali su tek kada im je Persi, ukočen od besa, rekao da će pisati gospođi
Vizli i reći joj da Džini doživljava košmare.
U međuvremenu, krišom od nastavnika, po školi se širila unosna trgovina
talismanima, amajlijama i drugim zaštitnim sredstvima. Nevil Longbotom je kupio
veliki zeleni luk opakog mirisa, oštar ljubičasti kristal i istruleli rep daždevnjaka pre
nego što su mu ostali grifindorski dečaci ukazali na to da nije u opasnosti: on je
čistokrvni čarobnjak, i stoga gotovo da ne bi mogao da bude meta napada.
– Prvo su napali Filča – reče Nevil, okruglog lica ispunjenog strahom – a svi
znaju da sam ja takoreći Poruga.
* * *
Druge nedelje decembra profesorka Mek Gonagal je, kao i obično, pošla naokolo
da zapiše imena onih koji ostaju u školi za Božić. Hari, Ron i Hermiona su se upisali
na taj spisak; čuli su da i Melfoj ostaje, što im je bilo vrlo sumnjivo. Raspust bi bio
odlična prilika da iskoriste Višesokovni napitak i pokušaju da mu izmame priznanje.
Nažalost, napitak je bio tek napola gotov. Još uvek su im trebali dvorogov rog i
koža drekavca; jedini način da ih nabave bio je da ih uzmu iz Snejpovog ličnog
skladišta. Hari je osećao da bi se radije suočio s legendarnim Sliterinovim
čudovištem nego da ga Snejp uhvati kako mu potkrada kabinet.
– Ono što nama treba – reče Hermiona odsečno, dok se bližio dvočas Napitaka
četvrtkom popodne – jeste diverzija. Onda neko od nas može da se ušunja u Snejpov
kabinet i uzme sve što nam je potrebno.
Hari i Ron je nervozno pogledaše.
– Mislim da bi najbolje bilo da ja izvedem samu krađu – nastavi Hermiona. – Vas
dvojica ćete biti izbačeni ako upadnete u još neku nevolju, a ja imam čist dosije.
Stoga vi samo treba da napravite dovoljno gužve da zadate Snejpu posla makar pet
minuta.
Hari se slabašno nasmeši. Namerno pravljenje gužve na Snejpovom času Napitaka
bilo je bezbedno koliko i ubosti usnulog zmaja u oko.
Časovi Napitaka održavani su u jednoj od velikih tamnica. Poslepodnevni čas
četvrtkom počeo je kao i obično. Dvadeset kazana koji se puše stajalo je između
drvenih stolova na kojima su bile mesingane vage i tegle s raznim sastojcima. Snejp se
šetkao između zagušljivih isparenja praveći zajedljive komentare na račun rada
grifindoraca, dok su se sliterinci kikotali u znak podrške. Drako Melfoj, koji je bio
Snejpov omiljeni učenik, stalno je svojim buljavim ribljim očima sevao na Rona i
Harija, koji su znali da će, ako mu uzvrate, biti kažnjeni pre nego što stignu da kažu
„nepravda“.
Harijev naduvavajući rastvor bio je previše redak, ali je on imao na umu mnogo
važnije stvari. Čekao je na Hermionin znak, i jedva je čuo Snejpa koji se zaustavio tek
da bi se podrugljivo zacerekao videvši njegov vodenkast napitak. Kada se Snejp
okrenuo i otišao da kinji Nevila, Hermiona uhvati Harijev pogled i klimnu glavom.
Hari se hitro sagnu iza svog kazana, izvuče iz džepa jedan od Fredovih
Filibasterovih vatrometa i brzo ga aktivira svojim čarobnim štapićem. Vatromet poče
da šišti i pucketa. Znajući da ima samo nekoliko sekundi, Hari se uspravi, nanišani i
baci ga kroz vazduh; sleteo je pravo na metu, u Gojlov kazan.
Gojlov napitak istog trena eksplodira, isprskavši ceo razred. Đaci su vrištali kad
bi ih naduvavajući rastvor pogodio. Melfoja je pogodio po licu i nos poče da mu se
naduvava kao balon. Gojl se nespretno teturao naokolo, držeći ruke na očima, koje su
narasle do veličine tanjira, dok je Snejp pokušavao ponovo da uspostavi mir i otkrije
šta se desilo. Kroz zbrku, Hari vide Hermionu kako se tiho iskrada kroz vrata.
– Tišina! TIŠINA! – urlao je Snejp. – Svi koji su poprskani neka dođu ovamo po
splašnjavajuću smesu. Samo da otkrijem ko je ovo uradio...
Hari se obuzdavao da se ne nasmeje gledajući Melfoja kako hita napred, dok mu
se glava klatila pod težinom nosa veličine dinjice. Dok se pola razreda teturalo ka
Snejpovom stolu, jedni povijeni pod težinom ruku veličine toljaga, drugi ne mogavši
da govore kroz ogromne naduvene usne, Hari vide Hermionu kako je šmugnula nazad u
tamnicu, s izbočinom na prednjem delu svoje odore.
Kada su svi uzeli po veliki gutljaj protivotrova i kada su raznovrsni otoci spali,
Snejp odjuri do Gojlovog kazana i izvadi izobličeni crni ostatak vatrometa. Iznenada
zavlada tišina.
– Ako ikada otkrijem ko je ovo bacio – prošaputa Snejp –
lično ću se postarati da
bude izbačen iz škole.
Hari na lice nabaci izraz za koji se nadao da odražava zbunjenost. Snejp je gledao
pravo u njega i zvono koje je zazvonilo posle deset minuta bilo je više nego
dobrodošlo.
– Znao je da sam ja – reče Hari Ronu i Hermioni, dok su žurili nazad u kupatilo
Jecajuće Mirte. – Video sam.
Hermiona ubaci nove sastojke u kotlić i poče grozničavo da meša.
– Biće gotov za dve nedelje – reče radosno.
– Snejp ne može da dokaže da si ti to uradio – reče Ron razuveravajuće Hariju. –
Šta može da učini?
– Poznajući Snejpa, nešto opako – reče Hari, dok je napitak penio i ključao.
* * *
Nedelju dana kasnije, Hari, Ron i Hermiona prolazili su kroz Ulaznu dvoranu kad
spaziše malenu grupu učenika okupljenu oko oglasne table kako čitaju list pergamenta
koji je upravo bio okačen. Šejmus Finigan i Din Tomas ih pozvaše da priđu, delujući
uzbuđeno.
– Osnivaju Klub dvoboja! – reče Šejmus. – Prvi sastanak je večeras! Ne bi mi
škodili časovi dvoboja, mogli bi da budu vrlo korisni ovih dana...
– Šta je, misliš da će Sliterinovo čudovište da te izazove na dvoboj? – reče Ron.
Ali i on zainteresovano pročita obaveštenje.
– Moglo bi da bude korisno – reče on Hariju i Hermioni dok su išli na večeru. –
Je l’ idemo?
Hari i Hermiona se složiše, i tako u osam uveče pohitaše nazad u Veliku salu.
Dugački stolovi za ručavanje su nestali, a duž jednog zida pojavila se zlatna bina,
osvetljena hiljadama sveća koje su lebdele u vazduhu. Tavanica je ponovo bila
baršunastocrna i činilo se da se najveći deo škole smestio ispod nje, svi noseći
čarobne štapiće, delujući uzbuđeno.
– Pitam se ko će nas podučavati? – reče Hermiona, dok su se provlačili kroz
raspričanu gomilu. – Neko mi je rekao da je profesor Flitvik bio šampion u dvobojima
kad je bio mlad, možda će on.
– Samo da nije... – poče Hari, ali pri kraju rečenice zastenja. Gilderoj Lokhart se
upravo peo na binu, blistajući u šljivaplavoj odori, u pratnji nikog drugog do Snejpa,
odevenog u uobičajenu crnu odoru.
Lokhart mahnu rukom moleći za tišinu: – Priđite, priđite! Da li me svi vidite? Da
li me čujete? Odlično!
– Dakle, profesor Dambldor mi je dao odobrenje da osnujem ovaj mali Klub
dvoboja, da vas uvežbam za slučaj da vam ikad zatreba da se branite, kao što sam ja
lično bezbroj puta bio u prilici – za sve pojedinosti, pogledajte moja objavljena dela.
– Dozvolite da vam predstavim mog pomoćnika, profesora Snejpa – reče Lokhart,
a širok osmeh mu blesnu na licu. – Kazao mi je da i sâm zna nešto malo o dvobojima,
i sportski je pristao da mi pomogne u kratkoj demonstraciji, pre nego što počnemo. E
sad, mališani, ne brinite se – i dalje ćete imati svog nastavnika Napitaka kada ja
završim s njim, ne bojte se!
– Zar ne bi bilo dobro da jedan drugog dokrajče? – promrmlja Ron Hariju na uvo.
Snejp izvi gornju usnu. Hariju nije bilo jasno kako to da se Lokhart još uvek
smeje. Kada bi Snejp
njega tako gledao, otrčao bi što dalje od njega, brzo koliko ga
noge nose.
Lokhart i Snejp se okrenuše jedan prema drugom i pokloniše se. Barem je to
Lokhart uradio, uz mnogo uvijanja rukama, dok je Snejp samo razdražljivo klimnuo
glavom. Onda podigoše svoje čarobne štapiće poput mačeva ispred sebe.
– Kao što vidite, držimo štapiće u dozvoljenom borbenom stavu – reče Lokhart
zanemeloj gomili. – Kad izbrojim do tri, bacićemo prve čini. Naravno, nijedan od nas
neće ciljati da ubije.
– Ne bih se kladio u to – promrmlja Hari, gledajući Snejpa kako pokazuje zube.
– Jedan... dva... tri...
Obojica zamahnuše štapićima preko svojih ramena. Snejp povika: –
Ekspeliarmus! – Pojavi se zaslepljujuć blesak skerletnog svetla, i Lokhart bi oboren:
odleteo je unazad sa bine, udario u zid i skliznuo dole, prućivši se po podu.
Melfoj i neki od sliterinaca radosno uskliknuše. Hermiona je cupkala kao na
iglama. – Mislite li da je dobro? – cičala je kroz prste.
– Koga je briga? – rekoše Hari i Ron uglas.
Lokhart se nesigurno pridiže na noge. Šešir mu je spao s glave, a talasasta kosa mu
se zamrsila.
– Eto, vidite! – reče on, teturajući se nazad na binu. – To je bila Razoružavajuća
čin – kao što vidite, izgubio sam svoj štapić – ah, hvala vam, gospođice Braun. Da,
odlična je ideja da im to pokažete, profesore Snejp, ali, ako mi dozvoljavate da
kažem, bilo je očigledno da ćete je baciti. Da sam hteo da je zaustavim, bilo bi
previše lako. Međutim, mislio sam da bi bilo poučno da ih pustim da vide...
Snejp ga pogleda kao da će ga ubiti. Možda je i Lokhart to primetio, jer je rekao:
– Dosta demonstriranja! Sići ću među vas i podeliću vas u parove. Profesore Snejp,
da li biste hteli da mi pomognete...
Kretali su se kroz gomilu, spajajući učenike u parove. Lokhart je spojio Nevila sa
Džastinom Finč-Flečlijem, ali je Snejp prvi stigao do Harija i Rona.
– Vreme je da rastavimo tim snova – iskezi se on podrugljivo. – Vizli, ti ćeš biti
partner Finiganu. Poteru...
Hari se bez razmišljanja okrenu ka Hermioni.
– Neće moći – reče Snejp, smeškajući se ledeno. – Gospodine Melfoj, dođite
ovamo. Da vidimo šta ćete napraviti od čuvenog Potera. A vi, gospođice Grejndžer –
možete da budete par sa gospođicom Balstroud.
Melfoj se došeta do njih, kezeći se. Iza njega je išla devojčica iz Sliterina koja je
Harija podsećala na sliku koju je video u
Raspustu s baba-vešticama. Bila je velika i
četvrtasta, a njena teška vilica je napadno štrčala. Hermiona joj uputi slab osmeh, koji
joj ova ne uzvrati.
– Okrenite se ka svojim partnerima! – povika Lokhart s bine. – I poklonite se!
Hari i Melfoj jedva da su nagnuli glave, ne skidajući pogled jedan s drugoga.
– Pripremite štapiće! – viknu Lokhart. – Kada izbrojim do tri, bacite svoje čini da
razoružate protivnike –
samo ih razoružajte – nećemo nikakve nezgode. Jedan... dva...
tri...
Hari zamahnu štapićem preko ramena, ali je Melfoj počeo već na „dva“: njegova
čin udari Harija tako jako da se oseti kao da ga je neko tiganjem tresnuo po glavi.
Zateturao se, ali se činilo da je sve bilo u redu i, ne gubeći više vreme, Hari uperi
štapić pravo u Melfoja i povika: –
Riktusempra!Snop srebrne svetlosti pogodi Melfoja u stomak i on se presavi, stenjući.
–
Rekao sam samo razoružavanje – povika Lokhart uzbuđeno iznad glava gomile
koja se borila kad Melfoj pade na kolena. Hari ga je pogodio Golicljivom čini, i
Melfoj jedva da je mogao da se pomeri od smeha. Hari nije hteo da baca čini na
Melfoja dok je ovaj na podu, uz maglovit osećaj da bi to bilo nesportski, ali se
pokazalo da je to bila greška. Boreći se da dođe do daha, Melfoj uperi svoj štapić ka
Harijevim kolenima i, gušeći se, reče: –
Tarantalegra! – i sledećeg trenutka Harijeve
noge počeše brzo da se trzaju, van njegove kontrole, kao da plešu.
– Stanite! Stanite! – vrištao je Lokhart, ali Snejp uze stvar u svoje ruke.
–
Finite Inkantatem! – povika on. Harijeve noge prestadoše da igraju, Melfojev
smeh zamre, i obojica su najzad mogla da podignu pogled.
Nad poprištem je lebdela izmaglica od zelenog dima. I Nevil i Džastin su ležali na
podu, dahćući. Ron je držao Šejmusa, čije je lice bilo pepeljastosivo, izvinjavajući se
za ono što je uradio njegov polomljeni štapić, šta god to bilo, ali Hermiona i Milisent
su i dalje bile u pokretu. Milisent je držala Hermionu u klinču, a Hermiona je jecala
od bola. Oba njihova štapića ležala su zaboravljena na podu. Hari priskoči i odvuče
Milisent. Što je bilo teško, budući da je ona bila mnogo veća od njega.
– Bože, bože – reče Lokhart, probijajući se kroz gužvu i posmatrajući posledice
dvoboja. – Ustani, Makmilane... pazite tamo, gospođice Foset... stegni jako, But, i
začas će prestati da krvari...
– Mislim da bi bilo najbolje da vas naučim kako da
blokirate neprijateljske čini –
reče Lokhart, stojeći usplahireno nasred dvorane. On baci pogled na Snejpa, čije su
crne oči svetlucale, i brzo skrenu pogled. – Da nađemo par dobrovoljaca: Longbotom
i Finč-Flečli, hoćete li vi?
– Loša ideja, profesore Lokhart – reče Snejp, doklizavši do njega poput velikog
zlog slepog miša. – Longbotom ostavlja pustoš za sobom i prilikom najjednostavnijih
čini. Ono što bi ostalo od Finč-Flečlija poslali bismo u bolničko krilo u kutiji šibica.
– Nevilovo okruglo ružičasto lice postade još ružičastije. – Šta kažeš na Melfoja i
Potera? – upita Snejp uz izopačen osmeh.
– Odlična ideja! – reče Lokhart, mahnuvši Hariju i Melfoju da dođu do sredine
dvorane, dok se gomila razdvajala da im napravi prostor.
– Dakle, Hari – reče Lokhart – kada Drako uperi svoj štapić u tebe, ti uradi
ovo.On pridiže svoj štapić, pokuša njime da izvede komplikovan uvijajući pokret i
ispusti ga. Snejp se iskezi dok ga je Lokhart brzo podizao, govoreći: – Uuups... moj
štapić je malo uzbuđen.
Snejp se primače Melfoju, sagnu se i prošaputa mu nešto na uvo. I Melfoj se
zlobno iskezi. Hari pogleda nervozno ka Lokhartu, i upita: – Profesore, možete li
ponovo da mi pokažete to blokiranje?
– Uplašio si se? – promrmlja Melfoj, tako da Lokhart nije mogao da ga čuje.
– Samo se ti nadaj – procedi Hari uglom usana.
Lokhart veselo ćušnu Harija po ramenu. – Samo uradi ono što sam ja uradio, Hari!
– Šta, da ispustim štap?
Ali ga Lokhart nije slušao.
– Tri... dva... jedan... sad! – viknu on.
Melfoj brzo podiže svoj štapić i zaurla: –
Serpensorcija!Vrh njegovog štapića prasnu. Hari je uplašeno gledao kako dugačka crna zmija
izleće iz njega, teško pada na pod između njih i uzdiže se, spremna da napadne.
Začuše se krici, jer se gomila brzo povukla unazad, ostavljajući čist prostor.
– Ne pomeraj se, Poteru – reče Snejp lenjo, očigledno uživajući u prizoru Harija
kako stoji nepomično, licem u lice s ljutom zmijom. – Ja ću se nje otarasiti...
– Dopusti meni! – viknu Lokhart. On zamahnu svojim štapićem ka zmiji i začu se
glasan tresak. Umesto da nestane, zmija polete deset stopa u vazduh, i pade nazad na
pod uz glasan udarac. Razjarena, besno sikćući, skliznu pravo ka Džastinu Finč-
Flečliju i ponovo se uspravi, pokazujući otrovne zube, spremna da ujede.
Hari nije znao šta ga je nagnalo da to uradi. Nije bio svestan ni kada se odlučio na
to. Samo je znao da su ga noge ponele napred kao da je na točkovima, i da je tupavo
doviknuo zmiji: –
Ostavi ga! – I zmija se čudesno – neobjašnjivo – srozala na pod,
pitoma kao debelo crno baštensko crevo, očiju uprtih u Harija. Hari oseti da strah
nestaje iz njega. Znao je da zmija sada nikoga više neće napasti, ali nije mogao da
objasni kako to zna.
Pogledao je u Džastina, smeškajući se, očekujući da vidi da je Džastinu laknulo,
ili da je zbunjen, ili čak zahvalan – ali svakako ne da je ljut i uplašen.
– Šta ti to izvodiš? – uzviknuo je, i pre nego što je Hari mogao bilo šta da kaže,
Džastin se već okrenuo i izjurio iz dvorane.
Snejp iskorači napred, mahnu svojim štapićem i zmija nestade u oblačiću crnog
dima. I Snejp je gledao Harija na neočekivan način: bio je to prepreden i lukav
pogled, i Hariju se nimalo nije dopao. Takođe je bio nejasno svestan zloslutnog
mrmljanja svuda oko zidova. Onda oseti da ga neko vuče otpozadi za njegovu odoru.
– Hajde – začuo je Ronov glas u uvu. – Kreni...
hajde...Ron ga je usmeravao ka izlazu iz sale, a Hermiona je hitala za njima. Dok su
prolazili kroz vrata svi su se s obe strane sklanjali, kao da se boje da se ne zaraze.
Hari nije imao pojma šta se događa, a ni Ron ni Hermiona nisu mu ništa objašnjavali
dok ga nisu odvukli skroz gore, u prazan grifindorski dnevni boravak. Onda Ron gurnu
Harija u fotelju, i reče: – Ti si Nemušt. Zašto nam nisi rekao?
– Ja sam...
šta? – upita ga Hari.
–
Nemušt! – ponovi Ron. – Možeš da pričaš sa zmijama!
– Znam – reče Hari. – Mislim, ovo je tek drugi put da sam to uradio. Jednom sam
slučajno nahuškao udava, ’bou konstriktor’, na mog rođaka Dadlija u zoološkom vrtu –
duga je to priča – ali mi je on kazao da nikad nije video Brazil i ja sam ga nekako
oslobodio, a nisam to hteo. To je bilo pre nego što sam saznao da sam čarobnjak...
– Udav ti je rekao da nikad nije video Brazil? – ponovi Ron tiho.
– Pa? – reče Hari. – Kladim se da mnogi ovde to mogu da urade.
– O ne, ne mogu – reče Ron. – To nije čest dar, Hari. Ne valja.
– Šta ne valja? – upita Hari, već prilično ljut. – Šta vam je svima? Slušaj, da
nisam rekao onoj zmiji da ne napadne Džastina...
– O, to si joj rekao?
– Kako to misliš? Bili ste tamo... čuli ste me...
– Čuo sam te da pričaš nemuštim jezikom – reče Ron – zmijskim jezikom. Mogao
si da govoriš bilo šta. Nije ni čudo što se Džastin uspaničio, zvučao si kao da huškaš
zmiju na njega ili tako nešto. Bilo je jezivo, znaš.
Hari zinu od iznenađenja.
– Pričao sam drugim jezikom? Ali... nisam bio svestan... kako mogu da govorim
neki jezik a da i ne znam da mogu da se služim njime?
Ron zavrte glavom. I on i Hermiona su izgledali kao da im je neko umro. Hari nije
shvatao šta je tako strašno.
– Hoćeš li mi reći šta je loše u tome što sam sprečio veliku odvratnu zmijurinu da
odgrize Džastinu glavu? – upita. – Šta ima veze
kako sam to uradio ako sam time
sprečio Džastina da se priključi Hajci obezglavljenih?
– Ima veze – reče Hermiona, napokon progovorivši, utišanim glasom – zato što je
Salazar Sliterin bio poznat baš po tome što je mogao da priča sa zmijama. Zbog toga
je znak kuće Sliterin zmija.
Hari zinu, zapanjen.
– Baš tako – reče Ron. – I sada će cela škola misliti da si ti njegov pra-pra-pra-pra-
-praunuk ili tako nešto.
– Ali nisam – reče Hari, osećajući paniku koju nije baš mogao da objasni.
– To ćeš teško dokazati – reče Hermiona. – On je živeo pre oko hiljadu godina. A
koliko znamo, mogao bi i da budeš.
* * *
Hari je te noći satima ležao budan. Kroz prorez na zastoru svog kreveta s
baldahinom gledao je kako se sneg gomila na prozoru kule, i pitao se.
Da li bi mogao da bude potomak Salazara Sliterina? Na kraju krajeva, on nije
znao ništa o očevoj porodici. Darslijevi su mu uvek branili da se raspituje za svoje
čarobnjačke rođake.
Tiho, Hari pokuša da kaže nešto na nemuštom jeziku. Reči nisu htele da izađu.
Činilo se da mora da bude licem u lice sa zmijom da bi to učinio.
– Ali ja sam u
Grifindoru – pomisli Hari. – Šešir za razvrstavanje ne bi me stavio
ovde da imam Sliterinove krvi...
–
Ah – reče pakosni glasić u njegovom mozgu – ali Šešir za razvrstavanje je i
hteoda te stavi u Sliterin, zar se ne sećaš?
Hari se okrenu u krevetu. Videće Džastina sutra na Herbologiji, i objasniće mu da
je naredio zmiji da se skloni, a ne da ga napadne, što bi (pomisli on besno udarajući
po jastuku) svaka budala shvatila.
* * *
Međutim, sneg koji je počeo da pada tokom noći pretvorio se do sledećeg jutra u
tako jaku mećavu da je poslednji čas Herbologije u polugodištu otkazan: profesorka
Mladica htela je da ušuška mandragore čarapama i šalovima, što je bio težak poduhvat
koji nije htela da poveri nikom drugom. Sada je bilo veoma važno da mandragore brzo
porastu i ožive Gospođu Noris i Kolina Kriveja.
Sedeći pored vatre u grifindorskom dnevnom boravku, Hari se sekirao zbog toga,
dok su Ron i Hermiona koristili otkazani čas da odigraju partiju čarobnjačkog šaha.
– Pobogu, Hari – reče Hermiona razdražljivo, kad jedan od Ronovih lovaca obori
jahača s njenog konja i odvuče ga s table. – Idi i
nađi Džastina, ako ti je to toliko
važno.
Stoga Hari ustade i izađe kroz rupu iza portreta, pitajući se gde bi Džastin mogao
da bude.
Zamak beše mračniji nego što je inače po danu zbog gustog sivog snega koji se
kovitlao na svakom prozoru. Drhteći, Hari prođe pored učionica u kojima su se
odvijali časovi, letimično hvatajući prizore onoga što se dešavalo u njima. Profesorka
Mek Gonagal je vikala na nekog ko je, sudeći po onome što je Hari čuo, pretvorio
svog druga u jazavca. Odolevši porivu da pogleda unutra, Hari prođe dalje,
pomislivši da Džastin možda koristi slobodan čas da nadoknadi ono što nije uradio, i
odluči da prvo proveri biblioteku.
Grupa haflpafovaca koja je trebalo da ima Herbologiju zaista je sedela u dnu
biblioteke, ali se Hariju nije činilo da uče. Između visokih redova polica s knjigama
Hari je mogao da ih vidi, zbijenih glava, zaokupljene razgovorom. Dok je išao ka
njima do ušiju mu je doprlo nešto od onoga što su govorili, i on zastade da sasluša,
skriven u Odeljku nevidljivosti.
– Kako god bilo – pričao je jedan punačak dečak – rekao sam Džastinu da se
sakrije gore u našoj spavaonici. Hoću reći, ako ga je Poter označio kao svoju sledeću
žrtvu, najbolje je da neko vreme bude neprimetan. Naravno, Džastin je očekivao da će
nešto ovako da se desi još otkako se izlanuo pred Poterom da je normalskog porekla.
Džastin mu je čak
rekao da je trebalo da ide na Iton. Tako nešto ne smeš bez
ustručavanja da trubiš naokolo dok je Sliterinov naslednik na slobodi, zar ne?
– Znači ti si
siguran da je to Poter, Erni? – zabrinuto reče devojčica s plavim
kikicama.
– Hana – prozbori punački dečak svečano – on je Nemušt. Svi znaju da je to
obeležje Mračnih čarobnjaka. Da li si ikad čula za nekog pristojnog da ume da priča
sa zmijama? Samog Sliterina su zvali Zmijski Jezik.
Na to se začu uzbuđeno žamorenje i Erni nastavi: – Sećate se šta je pisalo na zidu?
Neprijatelji naslednika, čuvajte se. Poter je imao bliski susret s Filčom. Odmah
potom, Filčova mačka je napadnuta. Taj prvak, Krivej, nervirao je Potera na utakmici
kvidiča slikajući ga dok je ovaj ležao u blatu. Neposredno posle toga, Krivej je
napadnut.
– Mada, on uvek deluje tako fino – reče Hana nesigurno – i da, on je naterao
Znate-Već-Koga da nestane. Ne može da bude sasvim zao, zar ne?
Erni tajanstveno stiša glas, haflpafovci se sagnuše bliže, a Hari se približi da bi
mogao da uhvati Ernijeve reči.
– Niko ne zna kako je on preživeo napad Znate-Već-Koga. Hoću da kažem, bio je
beba kad se to desilo. Trebalo je da bude raznesen u paramparčad. Samo bi stvarno
moćan Mračni čarobnjak mogao da preživi takvu kletvu. – On utiša glas na jedva čujni
šapat, i reče: –
To je verovatno razlog zašto je Znate-Već-Ko hteo da ga ubije. Nije
želeo da se još jedan Mračni gospodar
nadmeće s njim. Pitam se koje još moći Poter
krije?
Hari nije mogao više da izdrži. Glasno pročistivši grlo, on izađe iza police s
knjigama. Da nije bio toliko ljut, smatrao bi prizor koji ga je dočekao smešnim: svi
haflpafovci izgledali su kao Skamenjeni njegovom pojavom, a boja s Ernijevog lica
polako nestade.
– Zdravo – reče Hari. – Tražim Džastina Finč-Flečlija.
Najgori strahovi haflpafovaca su se, očigledno, potvrdili. Svi su preplašeno
gledali u Ernija.
– Šta hoćeš od njega? – upita Erni drhtavim glasom.
– Hoću da mu kažem šta se stvarno desilo s tom zmijom u Klubu dvoboja – reče
Hari. Erni se ugrize za svoje blede usne, a onda, duboko uzdahnuvši, reče: – Svi smo
bili tamo. Videli smo šta se desilo.
– Onda ste primetili da se, pošto sam joj se obratio, zmija povukla? – reče Hari.
– Ja sam samo video – odgovori Erni tvrdoglavo, iako je drhtao dok je govorio –
da si ti govorio nemuštim jezikom i terao zmiju na Džastina.
– Nisam je terao na njega! – reče Hari, dok mu je glas podrhtavao od besa. – Nije
ga čak ni
dotakla!– Za dlaku ga je promašila – reče Erni. – A u slučaju da ti padne nešto na pamet –
dodade brzo – mogu ti reći da moju porodičnu lozu možeš da pratiš kroz devet
generacija veštica i veštaca, i da je moja krv čista kao i bilo čija druga, pa...
– Baš me briga kakva je tvoja krv! – reče Hari besno. – Zašto bih ja hteo da
napadam decu normalskog porekla?
– Čuo sam da mrziš one Normalce s kojima živiš – uzvrati Erni brzo.
– Nemoguće je živeti s Darslijevima a ne mrzeti ih – reče Hari. – Voleo bih tebe
da vidim da to probaš.
On se okrenu na peti, i izlete iz biblioteke, pri tom zaradivši prekoran pogled
madam Pins, koja je glancala pozlaćene korice velike knjige čini.
Hari se teturao hodnikom, jedva primećujući gde se nalazi, toliko je bio besan.
Posledica toga bila je da je naleteo na nešto veliko i čvrsto što ga obori natraške na
pod.
– O, zdravo, Hagride – reče Hari, podigavši pogled.
Hagridovo lice bilo je sasvim sakriveno ispod vunene kape skroz pokrivene
snegom, ali to nije mogao da bude niko drugi, jer je ispunio gotovo ceo hodnik svojim
zimskim kaputom od krtičijeg krzna. Iz jedne od njegovih velikih šaka u rukavicama
visio je mrtav petao.
– Jesi l’ dobro, Hari? – reče, podigavši kapu s lica da može da govori. – Š’o nisi
na času?
– Otkazan je – reče Hari, pridižući se. – Šta ti radiš ovde?
Hagrid podiže mlitavog petla.
– Drugi ubijen ovog polugođa – objasni on. – To je il’ lisica il’ međed krvopija,
pa mi treba direktorova dozvola da bacim čini oko kokošinjca.
On pažljivije začkilji u Harija ispod svojih gustih obrva prošaranih snegom.
– Je l’ si siguran da s’ dobro? Izgledaš ljuto i smoreno.
Hari nije mogao sebe da natera da ponovi ono što su Erni i ostali haflpafovci
pričali o njemu.
– Nije mi ništa – reče. – Bolje da krenem, Hagride, sledeći čas je Preobražavanje,
i moram da uzmem knjige.
On ode, u mislima još uvek zaokupljen svim onim što je Erni rekao o njemu:
„Džastin je očekivao da će nešto ovako da se desi, još otkako se izlanuo pred
Poterom da je normalskog porekla...“Hari se pope uza stepenice trupkajući nogama, i skrenu u drugi hodnik, koji je bio
izrazito mračan. Jaka ledena promaja koja je duvala kroz klimava prozorska okna
ugasila je baklje. Bio je na pola puta kroz prolaz kada se strmoglavo saplete o nešto
što je ležalo na podu.
Okrenuo se i začkiljio, ne bi li video preko čega je pao, i oseti kao da mu se
stomak rastvorio.
Džastin Finč-Flečli ležao je na podu, krut i hladan, sa sleđenim izrazom šoka na
licu, a oči su mu bezizražajno zurile u plafon. Ali to nije bilo sve. Do njega je bila još
jedna figura, najčudniji prizor koji je Hari ikad video.
Beše to Skoro Obezglavljeni Nik, ne više biserno beo i proziran već crn i
zadimljen, koji je lebdeo nepomično i u položenom stavu na par metara iznad tla.
Glava mu je bila napola otkinuta, a na licu je imao isti izraz šoka kao i Džastin.
Hari ustade, dišući brzo i isprekidano, dok mu je srce svom snagom bubnjalo po
rebrima. Pogledao je uzduž i popreko po praznom hodniku, i primetio mnoštvo
paukova kako beže niz njega, što dalje od tela. Jedini zvuci behu prigušeni glasovi
profesora iz učionica s obe strane.
Mogao je da pobegne, i niko nikad ne bi znao da je bio tu. Ali nije mogao tek tako
da ih ostavi da leže... mora da dovede pomoć. Hoće li mu iko poverovati da on nema
ništa s tim?
Dok je uspaničeno stajao, vrata odmah pored njega se uz tresak otvoriše. Pivs,
poltergajst, izlete napolje.
– Opa, to je majušni ćaknuti Poter! – kikotao se Pivs, iskrivivši Harijeve naočare
kad prolete pored njega. – Šta Poter smera? Zašto se Poter šunja...?
Pivs se zaustavi, usred pravljenja koluta preko glave u vazduhu. Okrenut
naglavačke, on spazi Džastina i Skoro Obezglavljenog Nika. Onda se ispravi, napuni
pluća i, pre nego što je Hari mogao da ga zaustavi, povika: – NAPAD! NAPAD! JOŠ
JEDAN NAPAD! NI SMRTNICI NI DUHOVI NISU BEZBEDNI! TRČITE I
SPASAVAJTE ŽIVU GLAVU! NAPAAAD!
Tras – tras – tras: vrata duž hodnika počeše da se otvaraju jedna za drugima, i svi
izjuriše iz učionica. Nekoliko dugih minuta vladala je takva zbrka da je Džastin bio u
opasnosti da ga neko ne smrska, a mnogi su prolazili kroz Skoro Obezglavljenog Nika.
Hari je bio pribijen uza zid, dok su nastavnici urlali, moleći za tišinu. Profesorka Mek
Gonagal dotrča, u pratnji svojih đaka, od kojih je jedan još uvek imao crno–belu
prugastu kosu. Ona upotrebi svoj čarobni štapić da izazove glasan tresak od kog
odmah nasta muk, i naredi svima da se vrate u učionice. Tek što se poprište malo
raščistilo, haflpafovac Erni dahćući stiže na lice mesta.
–
Uhvaćen na delu! – povika Erni, lica belog kao kreč, dramatično upirući prstom
u Harija.
– Dosta je, Makmilane! – reče profesorka Mek Gonagal oštro.
Pivs je cupkao gore-dole u vazduhu, zlobno se cereći, posmatrajući ceo prizor:
Pivs je oduvek voleo pometnju. Kad su nastavnici nadneše nad Džastina i Skoro
Obezglavljenog Nika da ih pregledaju, Pivs zapeva:
O, Poteru, skoteru, o šta to radiš?
Ubijaš đake, samo da se zabaviš...– Ćuti, Pivse! – zareža profesorka Mek Gonagal, i Pivs brzo ustuknu nazad,
plazeći se Hariju.
Profesor Flitvik i profesorka Sinistra, iz astronomskog odeljenja, odnesoše
Džastina gore u bolničko krilo, ali se činilo da niko nema pojma šta da rade sa Skoro
Obezglavljenim Nikom. Na kraju, profesorka Mek Gonagal niotkuda stvori lepezu,
koju dade Erniju uz uputstvo da njome oduva Skoro Obezglavljenog Nika gore uza
stepenice. Erni je posluša, terajući Nika lepezom kao da je tihi crni hoverkraft. Tako
Hari i profesorka Mek Gonagal ostadoše sami.
– Ovuda, Poteru – reče.
– Profesorka – reče Hari istog trena – kunem se da nisam...
– Ovo je sada izvan mojih moći, Poteru – reče profesorka Mek Gonagal odsečno.
U tišini odmarširaše iza ugla, i zaustaviše se ispred izuzetno ružnog velikog
kamenog gargojla.
– Limun-bombonice! – reče ona. To je očigledno bila lozinka, pošto gargojl
iznenada ožive i skoči u stranu, a zid iza njega se razdvoji. Iako je strahovao od onog
što predstoji, Hari nije mogao da ne oseti divljenje. Iza zida su bile spiralne stepenice
koje su nečujno klizile naviše, poput onih u robnim kućama. Kad su on i profesorka
Mek Gonagal stupili na njih, Hari začu kako se zid iza njihovih leđa zatvara. Uzdizali
su se uvis u krugovima, sve više i više, dok Hari najzad, blago ošamućen, nije ispred
sebe ugledao sjajna vrata od hrastovine s mesinganom kvakom u obliku grifona.
Znao je kuda ga vode. Ovo mora da je mesto gde živi Dambldor.