1. Njihov premijer
Bližila se ponoć, a premijer je sedeo sâm u kancelariji čitajući dugačak dopis čiji
mu je sadržaj odmah čileo iz glave ne ostavljajući ni najmanjeg traga za sobom.
Očekivao je poziv predsednika daleke zemlje i, od silnog iščekivanja da se taj
prokleti čovek javi telefonom i pokušaja da potisne neprijatne utiske veoma duge,
zamorne i teške nedelje za sobom, nije stizao da razmišlja ni o čemu drugom. Što je
više premijer pokušavao da se usredsredi na štampani tekst pred sobom, to je jasnije
video likujuće lice jednog od svojih političkih protivnika. Upravo taj protivnik
pojavio se u vestima tog dana, ne samo da nabroji sve užasne stvari koje su se desile
prethodne sedmice (kao da je ikog trebalo podsećati) već i da objasni zašto je svaki
od tih užasa isključivo vladina krivica.
Premijerov pritisak skoči pri samoj pomisli na te optužbe, jer nisu bile ni poštene
ni istinite. Kako je njegova vlada, zaboga, mogla da spreči urušavanje onog mosta?
Nečuveno je što im iko spočitava da ne troše dovoljno na mostove. Most nije bio star
ni deset godina, i čak ni najbolji stručnjaci nisu mogli da objasne zašto je pukao na
dva dela, poslavši tuce automobila u rečne dubine pod sobom. I kako se bilo ko
usuđuje i da nagovesti da je manjak policajaca rezultirao tim dvama opakim ubistvima
koja su dobila toliki publicitet? Ili da je vlada trebalo nekako da predvidi
neobjašnjivi uragan u zapadnom delu zemlje, koji je odneo velik broj ljudskih žrtava i
izazvao ogromnu materijalnu štetu? I da li je njegova krivica što je jedan od njegovih
podsekretara, Herbert Čorli, izabrao baš ovu nedelju da se ponaša tako čudno, pa će
odsad mnogo više vremena provoditi sa svojom porodicom?
– Zemljom je zavladalo turobno raspoloženje – zaključio je protivnik jedva
skrivajući širok kez.
Na nesreću, to je bilo potpuno tačno. Premijer je to i sâm osećao: ljudi su zaista
izgledali očajnije nego obično. Čak je i vreme bilo sumorno: sva ta hladnjikava
izmaglica usred jula... to nije u redu, to nije normalno...
Okrenuo je drugu stranu dopisa, video koliko još ima i okanio se toga, shvativši da
nema vajde. Protežući ruke iznad glave, žalosno se osvrtao naokolo po kancelariji.
Bila je to dražesna soba, s mermernim kaminom naspram visokih prozora izdeljenih
na okna, čvrsto zatvorenih zbog neočekivane hladnoće. Blago drhteći, premijer ustade
i priđe prozorima gledajući u retku izmaglicu koja je pritiskala staklo. I baš dok je
tako stajao, leđima okrenut sobi, začu tiho kašljucanje iza sebe.
On se sledi u mestu, nosom dodirujući vlastiti prestrašen odraz u tamnom staklu.
Prepoznao je taj kašalj. Već ga je ranije čuo. Okrenuo se, lagano, da bi se suočio s
praznom sobom.
– Izvolite? – reče pokušavajući da zvuči odvažnije nego što se osećao.
Za tren je prigrlio praznu nadu da se niko neće odazvati. Ipak, glas mu odmah
odgovori – jasan, odlučan glas koji je zvučao kao da čita pripremljenu izjavu. Poticao
je – što je premijer znao čim je začuo taj kašalj – od žabolikog čovečuljka s dugom
srebrnastom perikom, koji je bio naslikan na maloj i prljavoj slici u ulju u udaljenom
ćošku prostorije.
– Premijeru Normalaca. Moramo hitno da se sretnemo. Ljubazno molim brz
odgovor. Srdačno, Fadž. – Čovek na slici ljubopitljivo je gledao premijera.
– Ovaj – reče premijer – čujte... nije mi baš zgodno sada... očekujem telefonski
poziv, znate... od predsednika...
– To se može odložiti – reče portret spremno. Premijer se snuždi. Toga se i bojao.
– Ali stvarno sam se nadao da ću pre razgovarati sa...
– Sredićemo da predsednik zaboravi na poziv. Umesto sad, telefoniraće sutra
uveče – reče čovečuljak. – Najlepše molim da smesta odgovorite gos’n Fadžu.
– Ja... oh... pa dobro – reče premijer slabašnim glasom. – Da, primiću Fadža.
Požurio je nazad do pisaćeg stola, usput pritežući kravatu. Jedva se namestio u
svojoj stolici i nabacio na lice nešto što je, nadao se, bilo opušten i nonšalantan izraz
kad se na praznoj rešetki ispod mermernog okvira kamina rasplamsaše jarkozeleni
plamenovi. Pokušavajući da ne ispolji ni trunke iznenađenja ili uzrujanosti, posmatrao
je kako se iz plamenova pojavljuje zdepast čovek, vrteći se kao čigra. Nekoliko
sekundi kasnije, iskočio je na fin starinski sag, tresući pepeo s rukava svog dugog
kariranog ogrtača, s limunzelenim polucilindrom u ruci.
– A... gos’n premijeru – reče Kornelijus Fadž, hitajući mu u susret s ispruženom
rukom. – Drago mi je što vas ponovo vidim.
Premijer nije mogao iskreno da mu uzvrati kompliment, pa ne reče ništa. Nije mu
ni izdaleka bilo milo što vidi Fadža, čija su povremena pojavljivanja, mimo toga što
su sama po sebi bila krajnje uznemirujuća, obično nagoveštavala da će čuti neku
veoma lošu vest. Štaviše, Fadž je izgledao prilično nasekirano. Bio je mršaviji,
ćelaviji i osedeo, a lice mu je delovalo narogušeno. Premijer je i ranije viđao kod
političara taj izraz, koji nikad nije slutio na dobro.
– Kako mogu da vam pomognem? – upita kratko se rukujući s Fadžom i pokazujući
u pravcu najneudobnije stolice u pročelju stola.
– Ne znam odakle da počnem – promrmlja Fadž izvlačeći stolicu, sedajući i
smeštajući svoj zeleni polucilindar na kolena. – O, kakva nedelja...
– I vama je bila naporna, je li? – upita ga premijer kruto, nadajući se da mu time
stavlja do znanja kako već i sâm ima pune ruke posla i da mu je svega dosta i bez toga
da ga Fadž dodatno opterećuje.
– Da, naravno – reče Fadž i, umorno trljajući oči, pogleda smrknuto premijera. –
Imao sam podjednako napornu nedelju kao i vi, premijeru. Brokdejlski most... ubistva
Bounsove i Vensove... a da ne spominjem metež na zapadu zemlje...
– Vi... ovaj... vaši... hoću da kažem, neki vaši ljudi su bili... bili umešani u te... te
stvari, je l’ da?
Fadž pogleda premijera prilično strogo.
– Naravno da jesu – odgovori. – Sigurno ste shvatili šta se zbiva?
– Ja... – oklevao je premijer.
Takvo ponašanje umnogome ga je i dovelo do toga da omrzne Fadžove posete.
Ipak je on premijer, i nije mu se dopadalo da se oseća kao neki neuk školarac. Ali,
naravno, tako je bilo još otkad je prvi put sreo Fadža, iste večeri kad je postao
premijer. Sećao se toga kao da je bilo juče, i znao je da će ga to proganjati sve do
smrti.
Stajao je sam u ovoj istoj kancelariji, uživajući u svom trijumfu, koji je usledio
nakon onolikih godina sanjarenja i spletkarenja, kada je začuo iza sebe kašljucanje,
baš kao i večeras, i okrenuo se da bi ugledao taj odvratni mali portret kako mu se
obraća najavljujući da ministar magije upravo stiže da bi mu se predstavio.
Pomislio je, naravno, da su ga duga kampanja i napetost zbog izbora izludeli.
Preplašio se do srži kad je shvatio da mu se neki portret obraća, mada to nije bilo
ništa posebno u poređenju s onim kako se osećao kada je taj samozvani čarobnjak
iskočio iz kamina i rukovao se s njim. Ostao je bez reči sve vreme dok je Fadž
ljubazno objašnjavao da po celom svetu još uvek postoje veštice i čarobnjaci, koji i
dalje žive u potaji, i uveravao ga da ne mora da se brine o njima pošto je Ministarstvo
magije preuzelo odgovornost za čitavu čarobnjačku zajednicu i sprečavalo nemagijsko
stanovništvo da nanjuši i najmanji trag čarobnjaka. To je, rekao je tada Fadž, težak
posao koji je obuhvatao sve, od propisa za odgovornu upotrebu metli do držanja
zmajevskog roda pod kontrolom (premijer se seti kako se u tom trenutku uhvatio za
sto, tražeći oslonac). Fadž je tada zabezeknutog premijera očinski potapšao po
ramenu.
– Bez brige – rekao je. – Svi su izgledi da me nikad više nećete videti.
Uznemiravaću vas samo ako je u pitanju nešto ozbiljno, nešto što će uticati na
Normalce... hoću reći, na nemagijsko stanovništvo. Inače, sve se svodi na ono: živi i
pusti druge da žive. I moram reći, vi to prihvatate mnogo bolje od vašeg prethodnika.
Taj je pokušao da me izbaci kroz prozor misleći da sam prevarant koga mu je uvalila
opozicija.
Premijeru se najzad povratio glas.
– Vi ... vi, dakle, niste prevarant?
Očajnički se uhvatio za tu poslednju mrvicu nade.
– Ne – odgovorio je Fadž nežno. – Ne, bojim se da nisam. Gledajte.
I on pretvori premijerovu šolju za čaj u zamorca.
– Ali – rekao je premijer kao bez daha, posmatrajući kako mu šoljica čaja grize
ćošak njegovog sledećeg govora – ali zašto... zašto mi niko nije rekao...?
– Ministar magije otkriva se samo aktuelnom normalskom premijeru – rekao je
Fadž zavlačeći štapić nazad pod sako. – Smatramo da je to najbolji način da se sačuva
tajnost.
– A zašto onda – zakmečao je premijer – zašto me onda prethodni premijer nije
upozorio...?
Na to se Fadž čak i nasmejao.
– Dragi moj premijeru, hoćete li vi ovo ikad ispričati bilo kome?
I dalje se kikoćući, Fadž je bacio nekakav prašak u kamin, zakoračio u smaragdne
plamenove i iščezao uz pucketanje vatre. Premijer je stajao, kao skamenjen, i shvatio
da se nikad, dok god je živ, neće usuditi da spomene ovo ni živoj duši, jer ima li ikog
na svetu ko bi mu poverovao?
Bilo mu je potrebno malo vremena da se oporavi od tog šoka. Neko vreme
pokušavao je da ubedi sebe da je Fadž bio halucinacija izazvana nedostatkom sna u
toku iscrpljujuće izborne kampanje. U uzaludnom pokušaju da se oslobodi svega što bi
ga podsećalo na taj neprijatan susret, poklonio je zamorca svojoj presrećnoj nećaki, i
naložio svom ličnom sekretaru da skine portret ružnog čovečuljka koji mu je najavio
Fadžov dolazak. Na premijerovo zaprepašćenje, portret je bilo nemoguće ukloniti.
Nakon što su nekolicina stolara, zidara, jedan istoričar umetnosti i ministar finansija
pokušali bezuspešno da ga odvoje od zida, premijer je odustao od daljih pokušaja, i
prosto se uzdao da će ta stvar ostati nepomična i nema do kraja njegovog mandata.
Povremeno bi se zakleo da je krajičkom oka video stanara te slike kako zeva, ili češe
nos. Čak je, jednom ili dvaput, jednostavno išetao iz rama, ostavivši za sobom samo
pozadinu od blatnjavosmeđeg platna. Ipak, uvežbao se da ne gleda mnogo u sliku i da,
kad god se nešto slično desi, odlučno kaže sebi kako ga oči varaju.
A onda, pre tri godine, jedne noći veoma slične ovoj premijer je bio sâm u svojoj
kancelariji kad je portret još jednom najavio Fadžov skori dolazak, i on je izleteo iz
kamina, skroz mokar i vidno uspaničen. Pre nego što je premijer stigao da ga zapita
zbog čega otresa kapljice svuda po aksminsterskom tepihu, Fadž je počeo da bunca o
zatvoru za koji premijer nikad nije čuo, o čoveku po imenu „Serijski“ Blek, nečem što
je zvučalo kao Hogvorts i o dečaku po imenu Hari Poter, pri čemu ništa od toga
premijeru nije zvučalo nimalo smisleno.
– ... upravo sam došao iz Askabana – dahtao je Fadž, presipajući veliku količinu
vode iz oboda svog šešira u svoj džep. – Usred Severnog mora, znate, gadan let...
dementori prave gužvu... – stresao se – nikad ranije nisu imali slučaj bekstva. Bilo
kako bilo, morao sam da dođem do vas, premijeru. Blek je poznati ubica Normalaca i
možda planira da se pridruži Znate-Već-Kome... ali, naravno, vi i ne znate ko je
Znate-Već-Ko! – Na trenutak je beznadežno zurio u premijera, a onda rekao: – Pa,
dobro, sedite, bolje da vas uputim u stvar... uzmite viski...
Premijera je prilično uvredilo već i to što mu neko u njegovoj rođenoj kancelariji
kaže da sedne, a kamoli što mu nudi njegov vlastiti viski, ali ipak je seo. Fadž je
izvukao štapić, niotkuda prizvao dve velike čaše pune tečnosti boje ćilibara, tutnuo
jednu od njih premijeru u ruku i privukao stolicu.
Fadž je razglabao čitav sat. U jednom trenutku odbio je da glasno izgovori izvesno
ime, i umesto toga ga je zapisao na parčetu pergamenta, koje je tutnuo u premijerovu
slobodnu šaku. Kada je Fadž najzad ustao da pođe, i premijer je ustao.
– Dakle, mislite da... – začkiljio je nadole da pročita ime u svojoj levoj ruci –
Lord Vol...
– Onaj Koji Se Ne Sme Imenovati! – zarežao je Fadž.
– Izvinite... dakle, mislite da je Onaj Koji Se Ne Sme Imenovati još uvek živ?
– Pa, Dambldor kaže da jeste – rekao je Fadž prikopčavajući svoj karirani ogrtač
ispod brade – ali nikad ga nismo našli. Ako mene pitate, nije opasan, osim ukoliko ne
dobije podršku, stoga je Blek taj zbog koga treba da brinemo. Razglasićete to
upozorenje, dakle? Odlično. Pa, nadam se da se više nećemo videti, premijeru! Laku
noć.
Ali videli su se opet. Kroz manje od godinu dana u premijerovom kabinetu
niotkuda se stvorio unezvereni Fadž, da bi obavestio premijera da se na Svetskom
prvenstvu u kvitiču (ili mu je bar tako zazvučalo) desila manja neprijatnost i da je
nekolicina Normalaca „umešana“, ali da premijer ne mora da brine, činjenica da je
znak Znate-Već-Koga ponovo viđen ništa ne znači. Fadž je bio siguran da je to
sporadičan incident i da u tom trenutku Kancelarija za odnose s Normalcima već vrši
neophodne modifikacije pamćenja.
– O, umalo da zaboravim – dodao je tada Fadž. – Uvozimo iz inostranstva tri
zmaja i sfingu za Tročarobnjački turnir. Sasvim rutinska stvar, ali Odsek za regulaciju
i kontrolu magijskih stvorenja kaže mi da, prema propisima, moramo da vas
obavestimo ukoliko unosimo u zemlju izuzetno opasna stvorenja.
– Ja... šta... zmajevi? – promuca premijer.
– Da, tri zmaja – rekao je Fadž. – I sfingu. Pa, želim vam prijatan dan.
Premijer se uprkos svemu nadao da će zmajevi i sfinge biti najgore od svega, ali
nisu bili. Kroz manje od dve godine Fadž je ponovo izbio iz vatre, ovoga puta s
vestima da se desilo masovno bekstvo iz Askabana.
– Masovno bekstvo? – ponovio je premijer promuklo.
– Nema potrebe da brinete, nema potrebe! – razgalamio se Fadž tada, jednom
nogom već u plamenu. – Za tili čas ćemo ih pohvatati... samo sam pomislio da treba
da znate!
I pre nego što je premijer stigao da vrisne „čekajte malo!“, Fadž je nestao u snopu
zelenih iskri.
Šta god štampa i opozicija govorili, premijer nije bio budala. Njegovoj pažnji nije
promaklo da se, uprkos Fadžovim uveravanjima prilikom prvog susreta, njih dvojica
prilično često viđaju, niti da je Fadž svaki put kad se sretnu sve usplahireniji. Iako
nije baš čeznuo da razmišlja o tom ministru magije (ili, „njihovom premijeru“ kako je
uvek Fadža zvao u mislima), premijer nije mogao a da ne strepi da će sledeći put kad
se Fadž pojavi vesti biti još gore. Stoga je pojava Fadža, koji je još jednom iskoračio
iz vatre, razbarušen i uznemiren i ozbiljno iznenađen što premijer ne zna zašto je on tu,
bila najgora stvar koja mu se desila tokom ove i inače krajnje sumorne sedmice.
– Otkud bih ja znao šta se zbiva u... ovaj... čarobnjačkoj zajednici? – obrecnu se
sada premijer. – Moram da rukovodim zemljom i trenutno imam sasvim dovoljno
briga i bez...
– Imamo zajedničkih briga – prekide ga Fadž. – Brokdejlski most nije se urušio
usled trošnosti. A ni ono nije bio pravi uragan. Ubistva nisu počinili Normalci. A
porodica Herberta Čorlija bila bi bezbednija bez njega. Upravo sređujemo da ga
prebacimo u Sent Mungovu bolnicu za magijske bolesti i povrede. Prenos treba da se
obavi večeras.
– Šta vi to... bojim se da... šta? – istrtlja premijer.
Fadž duboko udahnu i reče: – Premijeru, žao mi je što moram da vas obavestim da
se on vratio. Onaj Koji Se Ne Sme Imenovati se vratio.
– Vratio? Kad kažete „vratio“... znači da je živ? Mislim...
Premijer je prebirao po sećanju izvlačeći detalje onog užasnog razgovora od pre
tri godine, kada mu je Fadž ispričao o tom čarobnjaku koga se svi plaše više nego
ikog, čarobnjaku koji je počinio hiljade užasnih zločina pre svog tajanstvenog
nestanka petnaest godina ranije.
– Da, živ je – reče Fadž. – To jest... ne znam... da li je čovek živ ako ne može biti
ubijen? Zaista ne shvatam to, a Dambldor neće da mi potanko objasni... ali, u svakom
slučaju, izvesno je da ima telo i da hoda, govori i ubija, pa pretpostavljam da je, za
svrhu naše rasprave, živ.
Premijer nije znao šta da kaže na to, ali ga je navika da uvek deluje kao dobro
obavešten o svakoj temi koja se pojavi naterala da prizove svaki detalj njihovih
prethodnih razgovora kojeg može da se seti.
– Da li je Serijski Blek sa... ovaj... Onim Koji Se Ne Sme Imenovati?
– Blek? Blek? – reče Fadž rasejano, okrećući nervozno svoj polucilindar prstima.
– Sirijus Blek, mislite? Merlinove mi brade, nije. Blek je mrtav. Ispostavilo se da
smo pogrešili... ovaj... u pogledu Bleka. Posle svega, ispostavilo se da je ipak bio
nevin. A nije bio ni u sprezi s Onim Koji Se Ne Sme Imenovati. Mislim – dodade kao
da se brani, još brže vrteći polucilindar – svi dokazi su ukazivali... imali smo više od
pedeset očevidaca... ali ipak, kako rekoh, mrtav je. Ubijen, zapravo. U prostorijama
Ministarstva magije. I sad će biti istraga, zapravo...
Na svoje veliko iznenađenje, premijer na tren oseti tračak sažaljenja prema Fadžu.
Ali ga je gotovo istovremeno preplavio talas samozadovoljstva na pomisao da se, ma
koliko on oskudno bio upućen u oblast materijalizovanja iz kamina, ni u jednom od
vladinih odeljenja pod njegovom nadležnošću nije desilo ubistvo... u svakom slučaju,
ne još...
Dok je premijer krišom kucnuo u drvo svoga stola, Fadž nastavi: – Ali Blek je sad
sporedan. Poenta je da smo mi u ratu, premijeru, i moraju se preduzeti odgovarajući
koraci.
– U ratu? – ponovi premijer nervozno. – Sigurno preterujete?
– Onom Koji Se Ne Sme Imenovati sad su se pridružili sledbenici koji su u
januaru pobegli iz Askabana – reče Fadž, govoreći sve brže, i uvrćući svoj
polucilindar tako žustro da se pretvorio u limunzeleni kovitlac. – Otkako su počeli
javno da dejstvuju, neprekidno prave haos. Brokdejlski most... on je to uradio,
premijeru, on je zapretio masovnim ubistvima Normalaca ukoliko mu ne ustupim vlast
i...
– Bože blagi, dakle, vaša je krivica što su ti ljudi poginuli, a ja moram da
odgovaram na pitanja o zarđaloj konstrukciji i korodiranim spojkama, i o čemu sve
ne! – razjari se premijer.
– Moja krivica! – reče Fadž naglo se zajapurivši. – Kažete li da biste podlegli
takvoj vrsti ucene?
– Možda ne bih – reče premijer ustavši i špartajući po sobi – ali bih uložio
najveći mogući napor da uhvatim ucenjivača pre nego što počini bilo koje od tih
zverstava!
– Stvarno mislite da nisam već sve pokušao? – vatreno ga zapita Fadž. – Svaki
Auror u Ministarstvu pokušavao je... i još pokušava, da ga nađe i zarobi njegove
pristalice, ali radi se o jednom od najmoćnijih čarobnjaka svih vremena, o čarobnjaku
koji gotovo tri decenije izmiče hapšenju!
– Pretpostavljam da ćete mi reći kako je on izazvao i uragan u zapadnom delu
zemlje? – reče premijer, čiji je bes rastao sa svakim novim korakom. Veoma ga je
razljutilo to što je otkrio uzrok svih tih užasnih katastrofa a ne može da ga saopšti
javnosti. Što je, uostalom, gore nego da je vlada kriva za sve to.
– Nije bilo uragana – reče Fadž žalostivo.
– Ma nemojte mi reći! – zareža premijer sada sasvim vidno treskajući nogama. –
Drveće počupano iz korena, strgnuti krovovi, iskrivljene bandere, užasne ozlede...
– To su bili Smrtožderi – reče Fadž. – Sledbenici Onog Koji Se Ne Sme
Imenovati. I... sumnjamo da su umešani i džinovi.
Premijer se zaustavi u hodu, kao da je naleteo na nevidljiv zid.
– Ko je umešan?!
Fadž napravi grimasu. – Prošli put je koristio džinove da bi izazvao što
veličanstveniji efekat. Kancelarija za dezinformacije radila je bez prestanka, poslali
smo na teren čitave timove Zaboravljača, koji su pokušavali da izmene sećanja svih
Normalaca koji su videli šta se stvarno desilo, najveći deo Odseka za regulaciju i
kontrolu magijskih stvorenja pretražuje okolinu Samerseta, ali ne možemo da nađemo
tog džina... prava katastrofa.
– Ma šta mi reče! – uzviknu premijer besno.
– Neću da poričem da je moral u Ministarstvu na niskim granama – reče Fadž. –
Kako da se nosimo sa svim tim, pogotovo kad smo izgubili Ameliju Bouns.
– Izgubili koga?
– Ameliju Bouns. Upravnicu Odseka za sprovođenje magijskih zakona. Mislimo
da ju je ubio lično Onaj Koji Se Ne Sme Imenovati, jer je bila vrlo darovita veštica
i... sve ukazuje na to da se žestoko odupirala.
Fadž pročisti grlo i, činilo se s naporom, prestade da obrće cilindar.
– Ali o tom ubistvu je pisalo u novinama – reče premijer, na tren zaboravljajući
svoj gnev. – Našim novinama. Amelija Bouns... Spominjalo se samo da se radi o
sredovečnoj ženi koja je živela sama. Bilo je to... užasno ubistvo, zar ne? Dobilo je
velik publicitet. Policija je zbunjena, znate.
Fadž uzdahnu. – Pa naravno da je zbunjena. Ubijena je u sobi zaključanoj iznutra,
je li tako? Mi, s druge strane, tačno znamo ko je to učinio, ali to nas ne dovodi nimalo
bliže njegovom hvatanju. A zatim je tu bila Emelina Vens, možda niste čuli za to...
– O, da, čuo sam – reče premijer. – To se, zapravo, desilo u blizini, odmah iza
ćoška. Novine su od toga napravile pravu senzaciju: Krah reda i zakona u
premijerovom ataru...
– I kao da sve to nije bilo dovoljno – reče Fadž jedva slušajući premijera –
dementori su se razmileli posvuda, napadaju ljude na sve strane...
U srećnije doba ova bi rečenica premijeru zvučala besmisleno, ali sada je bio
mudriji.
– Mislio sam da dementori čuvaju zatvorenike u Askabanu? – reče obazrivo.
– Čuvali su – reče Fadž umorno. – Ali ne više. Napustili su zatvor i pridružili se
Onom Koji Se Ne Sme Imenovati. Neću se pretvarati da to nije bio žestok udarac.
– Ali – reče premijer sve vidnije užasnut – zar mi niste rekli da su to stvorenja
koja iz ljudi iskape svaki trag nade i sreće?
– To je tačno. A sada se množe. Otud sva ta magla.
Premijeru klecnuše kolena i on utonu u najbližu stolicu. Pomisao na nevidljiva
stvorenja koja lete po gradovima i u unutrašnjosti šireći očajanje i beznađe među
njegovim glasačima natera ga da sav prebledi.
– Čujte, Fadže... morate nešto da preduzmete! Vi ste kao ministar magije
odgovorni za to!
– Dragi moj premijeru, ne mislite valjda ozbiljno da sam, posle svega ovoga, i
dalje ministar magije? Smenili su me pre tri dana! Dve nedelje je čitava čarobnjačka
zajednica urlala tražeći moju ostavku. Tokom čitavog svog mandata nisam ih video
tako složne! – reče Fadž osmelivši se da se nasmeši.
Premijer ostade bez reči. Uprkos ogorčenju zbog položaja u kom se sâm nalazi, i
dalje je saosećao s tim sasušenim čovekom koji je sedeo naspram njega.
– Veoma mi je žao – reče najzad. – Mogu li nešto da učinim?
– Veoma ljubazno od vas, premijeru, ali ne možete ništa. Večeras su me poslali
ovamo da vas upoznam s najnovijim razvojem događaja i predstavim vam svog
naslednika. Mislio sam da će dosad već stići ali, naravno, trenutno je vrlo zauzet zbog
svega što se događa.
Fadž se osvrnu i pogleda u portret ružnog čovečuljka s dugačkom loknastom
srebrnastom perikom, koji je vrškom pera čačkao uvo.
Uhvativši Fadžov pogled, portret reče: – Biće ovde za tren oka, samo da završi
pismo Dambldoru.
– Nek mu je sa srećom – reče Fadž, po prvi put s gorčinom u glasu. – U poslednje
dve nedelje pisao sam Dambldoru dvaput na dan, ali on neće ni da mrdne. Da je samo
bio spreman da ubedi tog dečaka, možda bih još uvek bio na... pa, možda će
Skrimdžer imati više uspeha.
Fadž utonu u nešto što očito beše žalosno ćutanje, koje onaj portret smesta prekinu,
iznenada progovorivši svojim prirodnim, službenim glasom.
– Premijeru Normalaca. Tražim sastanak. Hitno. Molim da smesta odgovorite.
Rufus Skrimdžer, ministar magije.
– Da, da, može – reče premijer rasejano, i jedva se trgnu kad plamenovi u rešetki
ponovo postadoše smaragdnozeleni, izviše se uvis i otkriše drugog uskovitlanog
čarobnjaka u svom središtu, izbljunuvši ga trenutak kasnije na onaj starinski sag. Fadž
ustade, a posle trenutnog oklevanja, i premijer učini isto, posmatrajući pridošlicu kako
se uspravlja, stresajući prašinu sa svoje duge crne odore, i gleda naokolo.
Premijerova prva, budalasta pomisao bila je da Rufus Skrimdžer liči na nekog
starog lava. Njegova griva žutosmeđe kose i gusto obrasle obrve behu protkane sivim
prugama. Iza naočara s tankim metalnim okvirom videle su se prodorne žućkaste oči, i
bilo je u njemu izvesne vitke, izopačene gracioznosti, iako je pomalo hramao. Na prvi
pogled delovao je prepredeno i žilavo. Premijer pomisli da sad shvata zašto
čarobnjačka zajednica u ovo opasno vreme više voli da je predvodi Skrimdžer nego
Fadž.
– Kako ste? – reče premijer učtivo pružajući ruku.
Skrimdžer je kratko stisnu, očima šarajući po sobi, a onda izvuče štapić iz odore.
– Fadž vam je sve ispričao? – upita stuštivši se ka vratima i kuckajući štapićem po
ključaonici. Premijer ču kako brava škljocnu.
– Ovaj... da – reče premijer. – I ukoliko nemate ništa protiv, više bih voleo da
ostavite vrata otključana.
– A ja bih više voleo da nas niko ne uznemirava – reče Skrimdžer kratko – i da
nas ne posmatra – dodade, uperivši štapić ka prozorima tako da se zavese smesta
navukoše preko njih. – No, dobro... ja sam zauzet čovek, dakle, da pređemo na posao.
Pre svega moramo da porazgovaramo o vašoj bezbednosti.
Premijer se ispravi što je više mogao i odgovori: – Savršeno sam zadovoljan
postojećim obezbeđenjem, hvala lepo...
– Ali mi nismo zadovoljni – preseče ga Skrimdžer. – Ako njihovog premijera
podvrgnu Kontrolišućoj kletvi, Normalcima se loše piše. Novi sekretar u vašoj
kancelariji za spoljne...
– Neću se otarasiti Kingslija Okovgroma, ako je to ono što mi predlažete! – reče
premijer uzbuđeno. – On je neverovatno efikasan, obavlja dvostruko više posla od
ostalih...
– To je zato što je čarobnjak – reče Skrimdžer bez traga smeška. – Vrhunski
obučen Auror, koji vam je dodeljen radi lične zaštite.
– E pa, čekajte malo! – oglasi se premijer. – Ne možete tek tako da mi smeštate
svoje ljude u kancelariju, ja odlučujem ko radi za mene...
– Mislio sam da ste veoma zadovoljni Okovgromom? – reče Skrimdžer hladno.
– Jesam... to jest... bio sam...
– Onda nema problema, zar ne? – reče Skrimdžer.
– Ja... pa, dok god Okovgrom nastavlja da radi... ovaj... tako izvrsno – reče
premijer neubedljivo, ali Skrimdžer jedva da ga je čuo.
– Sad, što se tiče Herberta Čorlija... vašeg podsekretara – nastavi on – onog što je
zabavljao javnost pretvarajući se da je patka.
– Šta je s njim? – upita premijer.
– Očigledno je to bila njegova reakcija na loše izvedenu Kontrolišuću kletvu –
reče Skrimdžer. – Potpuno mu je pomutila um, ali i dalje bi mogao da bude opasan.
– On samo kvače! – reče premijer slabim glasom. – Svakako da bi mu malo
odmora... možda da malko o’ladi s pićem...
– Dok mi razgovaramo upravo ga ispituje tim vidara iz Sent Mungove bolnice za
magijske bolesti i povrede. Dosad je trojicu pokušao da pridavi – reče Skrimdžer. –
Mislim da je najbolje da ga na neko vreme sklonimo iz normalske zajednice.
– Ja... pa... oporaviće se, zar ne? – upita premijer brižno. Skrimdžer samo slegnu
ramenima, već uzmičući prema kaminu.
– Pa, to je sve što sam imao da vam kažem. Obaveštavaću vas o razvoju događaja,
premijeru, ali verovatno ću biti i suviše zauzet da bih lično došao, i u tom slučaju
poslaću vam Fadža ovamo. Prihvatio je da ostane u Ministarstvu, u ulozi savetnika.
Fadž pokuša da se nasmeši, ali bezuspešno. Samo je izgledao kao da ima
zubobolju. Skrimdžer je već čeprkao po džepu tražeći tajanstveni prašak od kog će
vatra pozeleneti. Na tren, premijer je beznadežno zurio u njih dvojicu, a zatim iz njega
provališe reči koje je cele večeri suzbijao u sebi.
– Ali, zaboga... vi ste čarobnjaci! Vi možete da izvodite čarolije! Sigurno da
možete, ovaj... da rešite bilo šta!
Skrimdžer se polako okrenu u mestu i razmeni skeptičan pogled s Fadžom, kome
se ovoga puta zaista ote osmeh dok je ljubazno govorio: – Problem je u tome što i
druga strana ume da izvodi čarolije, premijeru.
I rekavši to, dva čarobnjaka zakoračiše jedan za drugim u jarkozelenu vatru i
nestadoše.
Poslednji put izmenio Hari Poter dana Uto Jan 06, 2015 8:34 pm, izmenio ukupno 3 puta